| Carmen 68 (in Croatian by Dubravko Skiljan) |
|
| |
| Available in
Latin,
Chinese,
Croatian,
English,
French,
German,
Hungarian,
Italian,
Scanned, and
Vercellese. Compare two languages here.
|
|
| |
Šalješ mi pismo
pisano suzama, dok te sudbina
teška pritiskuje svud, nesreće okrutne jad,
hoćeš da vratim
te s praga smrti i, brodolomcu,
kojeg zapjenjen val izbaci, pružim ti spas,
jer ti, napuštenu, ne
dopušta Venera sveta
da u krevetu sam, spokojan dočekaš san,
više ti pjev
milozvučan Muza pjesnika drevnih
ne nosi radost, kad duh muči ti besana noć:
stog mi je drago što
darove boginje Venere, Muza
od mene tražiš sad, smatraš da ja sam ti drug.
Ali ipak da ne
misliš, Alije, da mi je mrzak
taj prijateljstva dug, moje tegobe da znaš,
čuj u kakvim se
utapam valovima sudbine,
tražiti nemoj da ja, jadan, još dajem ti dar.
Otkada prvi put sam bijelu stavio togu
kad mi je proljetni cvat krasio mladosti dob,
nisam se libio
zabava; znala me boginja koja
u svaki ljubavni žar miješa gorčinu i slast:
ali od tih me zabava
sasvim odvojila bolna,
tragična bratova smrt. Bez tebe bijedan sam ja,
brate, svojom si
smrću sreću razbio moju,
čitav je s tobom naš zajedno sahranjen dom,
zajedno s tobom sve
su umrle radosti naše
hranjene ljubavlju tom nježnom dok bio si živ.
Otkad ga više nema,
zaboravio sam sasvim
i na zabave sve i na sav književni rad.
Stoga, kad pišeš:
»Stidi se, Katule – dok u Veroni
sada boraviš ti, ovdje, gle, čestiti stvor
sam u svom krevetu
mora grijati promrzle noge«,
nije me, Alije, stid, ne, nego tužno je to.
Dakle, oprostit
ćeš što ti ne mogu darovati nešto
čega nemam ni sam, što mi je otela bol.
Ovdje mi nije pri
ruci moja biblioteka
zato što rimski stan meni je istinski dom,
ondje boravim stalno,
ondje provodim život –
od knjiga uza me tu jedan je kovčežić tek.
Budući da je to tako, nemoj smatrati, molim,
da sam u srcu škrt, da neplemenit je duh,
jer ti nijedan
zahtjev ispuniti ne mogu:
sve bih učinio ja, samo da imam tu moć.
Boginjo, nipošto ne smijem prešutjeti kakvu mi
pomoć
pruži Alije moj, kako me zaduži on;
ni zaboravljiva
stoljeća ni bijeg vremena neće
zaviti u slijepu noć njegovu revnost i mar.
Vama ću
reći, a vi recite mnogima dalje,
neka taj govori list i kad požuti već sav
................................................................
neka ni njegova smrt ne zatre dobar mu glas,
neka Alija ime ne
prekrije zaborav kao
mreže paukove rad, prozračan, nježan i fin.
Kakve mi patnje
amatuntska dvolična boginja zada,
to vam je poznato već, čime me mučila sve,
kada sam poput
trinakrijske gore plamtio ili
Termopilama bliz izvor taj malijski čist,
kad mi je kvasila
obraze tužna kiša od suza,
neprestan prao mi plač očiju žalosnih bol.
Kako na planinskom
visu iz mahovinaste stijene
gorskog brzaca tok izvire, prosipa sjaj,
žustro vrluda niz
strmu padinu alpsku, a zatim
natapa naseljen do kojim vijuga se put,
i za putnike znojne i
umorne melem je pravi
kada vrućine žar usahlo pritisne tlo;
ili kako mornarima
dolazi povoljan vjetar,
lagan, pošto ih crn posvud je bacao vir,
pošto su Kastoru,
Poluksu oni uputili molbe –
takav u nevolji spas pruži mi Alije moj.
On je široko otvorio
zatvoreni mi zabran,
meni, božanstvu mom dao gostoljuban krov,
ispod koga smo svoje
izvodili ljubavne igre.
Boginja bijela mi tad – nježan joj bijaše hod –
ušla je i tu svojim
je nogama prepunim sjaja
stala na istrti prag, čuo se sandale šum,
kao što nekoć je
Laodamija strastvena došla
u kuću muža svog, u Protesilajev dom,
uzalud započet
jer gospodari neba još nisu
primili žrtvenu krv da bi mu podali mir.
Ramnuntska djevice,
ne daj da ikad, lakoumljem nagnan,
izvršim ijedan čin koji ne odobri bog!
I Laodamija
nauči kakvu za pobožnom krvi
oltar osjeća žeđ kad joj je nestao muž:
morala mladog je
supruga prestati grliti prije
nego što zime su dvije, prošavši obje u tren,
zasitile u
noćima dugim požudnu ljubav
dosta da mogla bi tad trpjeti prekinut brak;
Parke su znale da
njemu, bude li išao s vojskom
tamo pod ilijski zid, kratak predstoji još vijek.
Naime, tada je otmica Helene potakla prve junake
grčke da zametnu rat, krenu na trojanski grad.
Zlosretna Trojo,
skupni Evrope i Azije grobe,
gorak junaka prah kriješ i gorku im čast:
ti si, Trojo,
također meni donijela bolnu,
tragičnu bratovu smrt. Bez tebe bijedan sam ja,
brate, i ti si bijedan
otkad te ne grije sunce!
Čitav je s tobom naš zajedno sahranjen dom,
zajedno s tobom sve
su umrle radosti naše
hranjene ljubavlju tom nježnom dok bio si živ.
Sada počivaš
tako daleko na neznanu groblju,
nije nimalo bliz naših ti rođaka prah.
Kosti tvoje leže u
zlokobnoj, nesretnoj Troji,
tamo gdje svijetu je kraj, tamo gdje tuđe je tlo.
Kažu da grčka je
mladež, napustivši ognjišta svoja
očinska, žurila sva da se tad okupi tu
kako ne bi uživao
Paris na preljubnom logu
s otetom ženom i blud i svoj nepomućen mir.
To te je zlo,
Laodamijo prelijepa, lišilo braka
koji ti bijaše drag više no životni dah,
više no vlastita
duša: u takav te vrtlog povukla
silna ljubavna strast, u jaz te bacivši strm,
sličan onomu
fenejskom, koji – po pričama Grka –
plodno praveći tlo suši pod Kilenom rit;
taj je ponor navodno
nekoć iskopao lažni
Amfitrionov sin, probivši planini bok,
kad je čudovišta
stimfalska sigurnom pobio strijelom
jer je slušao riječ naredbodavca tog zlog
zato da Heba ne bude
više djevica dugo,
zato da jedan bog tare još nebeski prag.
Tvoja je ljubav bila
dublja od toga jaza,
jer je plahovitu ćud jarmu naučila tad.
Jer ni unuka
rođenog kasno od jedine kćeri
ne voli tako djed koji je, jako već star,
napokon dobio pravog
nasljednika imetka
pa je prepisao na nj cijelo bogatstvo, i sad
prkosi ispraznim
zluradim nadama rođaka koji
vrebaše kao sup starca sjedoglava smrt;
niti je ikad s
golubom bijelim uživala tako
ženka što bije je glas da joj bezobrazni kljun
poljupce žudi mnogo
pohlepnije čak i od žene
čiju nezasitnu ćud silna uspaljuje strast;
ti, Laodamijo, sve si
nadvisila pomamom svojom
čim plavokosi muž prvi te zagrli put.
Jednako, ili gotovo
jednako strasno je tada
svjetlost života mi mog pala u zagrljaj čvrst,
dok je oko nje, u
tunici blistavoj šafranske boje,
mali lepršao bog Kupido, sjajeći sav.
Podnijet ću
rijetke nevjere čedne vladarice moje,
nije joj dovoljan, znam, Katul tek jedini, sam,
ali neću joj
dosađivati poput budala.
Često Junona je čak, veća od boginja svih,
srdžbu zatomila silnu
zbog Jupiterove krivnje
čuvši za premnogi grijeh požudnog supruga svog.
S bogovima se ne
smiju uspoređivati ljudi
............................................................
...................................................................
što će mi prijekorni ton, staračke prodike riječ?
Napokon, nije je
doveo otac desnicom svojom
meni u vlastiti dom asirskog mirisa pun,
već je iz
naručja samoga muža u čudesnoj noći
pobjegla, krišom da dâ ljubavi svoje mi dar.
Stoga je dovoljno
meni što ona kamenom bijelim
svaki obilježi dan kad sam joj jedini ja.
Ovu sam pjesmu, Alije, najbolje kako sam znao
sročio da ti za niz usluga zahvalim njom,
i da prljava
hrđa tvoje ne prekrije ime
ni sad ni sutrašnji dan, niti baš ikada već.
Dali ti bogovi obilje
darova kojima nekoć
Temida plaćaše trud čestitim ljudima svim!
Sretno tebi i ženi
tvoga života i kući
gdje smo uživali mi, moja vladarica, ja,
sretno i onome tko mi
je prvi pružio pomoć,
kojemu dugujem sve čemu se radujem sad,
sretno napose onoj
što volim je više no sebe,
samo dok njezina luč svijetli mi, i ja sam živ!
|
|
| © copyright 6-11-2006 by Dubravko Skiljan |
|
| |
