| Carmen 64 (in Croatian by Dubravko Skiljan) |
|
| |
| Available in
Latin,
Chinese,
Croatian,
English,
Finnish,
French,
Hungarian,
Italian, and
Scanned. Compare two languages here.
|
|
| |
Priča se da su
omorike, koje su nikle na vrhu
pelijskom, nekoć
preplovile prozirne vode Neptuna
sve do valova Faside,
Ejetova kraja,
kad su mladići
argivski najbolji, ratnici snažni,
željeli Kolšanima
zlatno oteti runo,
smjeli slanim se
morem na brzoj vinuti lađi
jelovim veslima
dotičući pučinu modru.
Sama je boginja koja
gradske visoke kule
štiti izgradila
plovilo koje leti po dašku,
spojivši grede
omorike u trup svinuta broda.
Lađa tad prva je
netaknuto okaljala more.
Čim je kljunom
prosjekla ona vjetrovite vode,
čim se od udarca
veslom val zabijelio pjenom,
iz dubina bijeloga
mora izroniše lica
morskih Nereida,
boginja što se čudovištu dive.
Toga su dana – i
nikada više – očima svojim
smrtnici gola tijela
morskih vidjeli nimfa,
kako do dojki vire iz
srebrnomodrih dubina.
Tad se za Tetidom
ljubavlju, kažu, raspalio Pelej,
tada ni Tetida
prezrela brak sa smrtnikom nije,
tad joj je sam
odobrio otac s Pelejem vezu.
O vi, rođeni u
tom vremenu odviše sretnom,
zdravo, heroji, rode
bogova, dobro potomstvo
majkama, ponovo
zdravo.........................
Ja ću vas doista
često u svojoj zazivati pjesmi,
posebno tebe koji si
stekao slavu bez premca
sretnim brakom,
Peleju, oslonče Tesalije,
kome je Jupiter,
bogova otac, prepustio ljubav.
Zar te Nereida
prelijepa, Tetida, grlila nije?
Tetija i Okean što
morem obuhvaća zemlju
čitavu – nisu li dali ti unuku svoju za ženu?
Kucnuo čas
je i došao dan je očekivan dugo,
cijela se Tesalija
skupi u njegovu domu,
u dvor kraljevski
naviru gosti puni veselja:
sa sobom darove nose,
na licu im čita se radost.
Pust je sad Kijer i
ftijska sasvim prazna je Tempa,
kuće su
kranonske prazne i zidine grada Larise,
svi u Farsal
nagrnuli, dvorima farsalskim žure.
Nema na polju
orača, šije junaca slabe,
svinut trnokop više
ne okapa vinograd niski,
bik ne prevrće
kosim lemešom grudastu zemlju,
kosir kresača
grana ne slabi drveća sjene;
prljava rđa po
napuštenu plugu se hvata.
Ali se Pelejev
kraljevski dvor sav kupa u sjaju
zlata i srebra – sve
do bogatih odaja krajnjih.
Bjelokost blješti na prijestolju,
pehari svijetle na stolu,
cijela se palača
raduje, blista od kraljeva blaga.
Usred dvora je
smješten boginjin svadbeni ležaj,
okićen indijskom
slonovom kosti, tkanjem pokriven
grimiznim, obojen
crvenom bojom iz školjki.
Na tom šarenom
pokrovu likovi drevnih su ljudi
i junaštva heroja utkana divnom vještinom.
Dok Arijadna s
prešumne obale otoka Dije
poglede baca, dok
gleda Tezeja kako na lađi
brzoj bježi, u duši
joj gnjev nesavladivi raste,
mada još ne vjeruje
da vidi ono što vidi,
jer se tek tada iz
sna varljivog prenula ona,
otkrila tek je da
jadna je sama na pustome sprudu.
Mladić ne misli
na nju i po moru veslima bježi:
isprazna
obećanja je predao olujnom vjetru.
Stoji sred algi
Minoja kći pa ga okom tužnim,
poput kamena kipa
bakantice, promatra, jao,
promatra dok je
preplavljuje more preteških briga;
nema više na plavoj
joj kosi poveza nježna,
nema ni lakog
ogrtača što zakriva prsa,
nema ni grudnjaka
finog što obvija mliječne joj dojke;
sve što je popadalo u
neredu s njezina tijela
postade do nogu
njenih igračkom valova morskih.
Ali nije za povez se
brinula ni za ogrtač,
već su joj
upravljeni k tebi, Tezeju, bili
i srce cijelo i duša cijela i um joj, sav mahnit.
Bijednice,
izludi Venera tebe tugovanjem dugim,
srce ti napuči
brigom trnovitom onoga dana
kada je srčani
Tezej, napustivši pirejske luke
obalu razvedenu, u
kraljevske stigao dvore
onoga nepravednoga
gortinskoga vladara.
Naime, kažu da
nekoć je, natjeran okrutnom kugom,
Kekropov grad
Minotauru davao stalno za gozbu
odabrane mladiće
i najljepše djevice uz njih,
da bi ispaštao
krivnju Androgejeva ubojstva.
Pošast je ta
uništavala nevelik grad, pa je Tezej
stoga odlučio
dati svoj život za dragu Atenu
radije nego da
zavičaj Kekropov šalje na Kretu
na dar mrtvace koji
još nisu pravi mrtvaci.
Tako na lakoj
lađi, nošen povoljnim vjetrom,
stiže k velikom
Minoju, k njegovu sjedištu gordom.
Odmah privuče
žudne poglede kraljeve kćeri,
koja je rasla u
zagrljaju majčinu nježnom,
u svom krevetu malom
i čistom, mirisa punom,
poput mirte što
niče hranjena vodom Eurote
ili poput raznobojna
cvijeća na proljetnom dašku;
nije s njega skrenula
prije svoj plameni pogled
nego što oganj joj
zahvati sasvim čitavo tijelo,
prije nego što ona se
uspali cijelom nutrinom.
Jao,
dječače sveti okrutna srca, na ludost
podstrekaču, što
miješaš ljudima s radošću brige,
i ti, vladarice
Golga, Idalija zelenih šuma,
kakvom olujom ste
potresli vatrene djevojke srce,
kad je toliko
čeznula za tim plavokosim strancem!
A koliko je podnijela
straha u klonuloj duši!
I koliko je puta problijedjela
više od zlata
dok je Tezej, u želji
da bijesno čudovište svlada,
kretao ili u smrt ili
u pobjedu slavnu!
Ipak, draga je
bogovima i nije uzalud
njima obećala
darove, šutke izrekla želju.
Naime, kao što
bijesni vihor Tauru na vrhu
savija hrast čije
grane se tresu, savija jelu
smolaste kore,
šišarki punu, i čupa im deblo
(ono s korijenom
istrgnuto pada daleko,
ukoso, na sve strane
zapreke pred sobom lomi),
tako je Tezej svladao
neman i prostro po zemlji
dok je uzalud mahala
rogom kroz ništavan vjetar.
Odande zdrav se i
čitav pobjedonosno vrati
korakom nesigurnim
tanki prateći konac,
da ga, dok iz
labirinta izlazi, ne bi na putu
vijuga punom obmanula
gradnje skrovita varka.
Zašto da još se udaljujem od prve zamisli pjesme
dugačkom
pričom kako je kći napustila oca,
zagrljaj vlastite
sestre, napokon zagrljaj majke
kojoj je, bijednoj i
propaloj, bila jedina radost,
jer je voljela više
prema Tezeju ljubav;
ili kako je do
pjenovitih obala Dije
došla na lađi,
kako je san joj pao na oči,
pa ju je muž bez srca
napustio, bježeći morem?
Kažu da ona je
često s bijesom u plamenu srcu
iz dna dubokog duše
riječi sipala jasne;
čas se opet
penjala tužna uz planine strme
odakle pruža se
pogled na burno i golemo more,
čas je
trčala prema valovitoj pučini strašnoj
dižući iznad
koljena laganu odjeću svoju;
evo što žalosna
reče u svojoj tužaljci zadnjoj
dok su joj ledeni
jecaji suzama vlažili lice:
»Zar me od očinskih, nevjero, odvede zato oltara
da me, nevjerni
Tezeju, ostaviš na pustom žalu?
Zar se na bijegu
kući ne plašiš volje božanske,
noseći,
nezahvalniče, teret svog krivokletstva?
Nije li ništa moglo
izmijeniti okrutne tvoje
namjere? Nije u tebe
ništa milosrđa bilo
da se tvoje bezdušno
srce smiluje meni?
Nije to ono što
nekoć si meni zamamnim glasom
obećavao
bijednoj varajući me nadom,
ne, nego radostan
brak i željeni obred vjenčanja;
sad su to isprazne
riječi što ih vjetar raznosi zrakom.
Neka se ne uzda
nijedna žena u zakletve muške,
neka se ne nada
muškoj nijedna iskrenoj riječi;
dok muškarcima duša
žudi da postignu nešto,
nije ih prisega
strah, ne štede tad obećanja:
ali čim
zadovolje svoje požudno srce,
ne pamte zadane
riječi, olako zakletve krše.
Ja sam te doista
izvukla sama iz vrtloga smrti,
radije ja sam
odlučila tada da izgubim brata
nego da tebi ne
pomognem, lašcu, u odsudnom trenu.
Zbog toga postat
ću pticama plijen i zvijerima gozba,
nitko me neće
mrtvu grudom zasuti zemlje.
Kakva te lavica
rodila podno samotne hridi,
kakvo te začelo
more, izbacilo s pjenastim valom,
kakva Sirta,
grabljiva Scila, pusta Haribda,
da me tako
nagrađuješ jer sam ti spasila život?
Ako si u srcu bio
protiv našega braka
jer si se bojao
strašnih naredbi staroga oca,
ipak si mogao odvesti
mene u vaše dvore,
jer bih ti rado
služila poput robinje kakve,
prala bih nježno
prozirnom vodom bijele ti noge
ili bih postelju
tvoju prekrivala grimiznim tkanjem.
Zašto se, izvan sebe
od nesreće, uzalud žalim
vjetru koji ni za što
ne zna, bez osjećaja,
koji ne može
čuti niti uzvratiti riječi?
Tezej je već
daleko, već hvata debelo more,
ovdje nikoga nema
među algama pustim.
Tako na kraju mi
odveć podrugljiva, kruta Sudbina
krati čak i to
da netko moju tužaljku čuje.
Svemoćni
Jupitre, kamo li sreće da najprije nisu
kekropske lađe
nikad dotakle obale Knosa,
nikad da nije s
dankom u krvi za divljega bika
prijevarni mornar
zavezao brodsko uže na Kreti,
nikad da nije taj
pokvarenjak, što okrutni naum
krio je
privlačnim likom, ugošćen u kući našoj!
Kamo da krenem? U
kakvu da nadu se, propala, uzdam?
Zar da idem na idska
brda? Ah, širok me ponor
dijeli od njih,
odvaja pučina bijesnoga mora.
Zar će mi otac
pomoći? Njega napustih ja sama
radi mladića što
okalja ruke ubojstvom mog brata.
Da li da utjehu
tražim u vjernoj ljubavi muža?
U bijeg se dao, dok
se vitka svijaju vesla!
Uz to na obali
zaklona nema taj samotni otok,
nema na valove morske
uokrug izlaza nigdje,
nema načina za
bijeg, nema nade; sve šuti,
sve je pusto, i sve
mi smrt predskazuje ovdje.
Ipak, neće mi
prije smrt zaklopiti oči,
niti će misao
umorno tijelo napustiti prije
no što od bogova
zatražim, izdana, pravednu kaznu
i u posljednjem
času zamolim zaštitu neba.
Stog, Eumenide, vi
koje kaznom svetite zločin
muškaraca i koje, s
kosom od zmija na čelu,
zračite gnjevom
što vam iz grudi izbija s dahom,
dođite,
dođite ovamo, čujte tužaljke moje,
jer ih u mukama, jao,
čupam iz srži svog bića,
bijedna, uboga,
ljuta, slijepa od ludoga bijesa.
Budući da se
istina rađa iz dna mog srca,
ne dopustite stoga da
uzaludno se tužim,
nego dajte da Tezej,
kako me ostavi samu,
načinom istim
unesreći, boginje, sebe i svoje!«
Tek što je ove iz srca tužnog izvila riječi
tražeći,
zdvojna, tešku kaznu za okrutna djela,
namigne vladar joj
bogova nesavladivim migom:
od tog pokreta
zadršću zemlja i strahotno more,
nebeski pokrov
svjetlucavim zvijezdama uz to potrese.
Samom Tezeju um tad
slijepa obvije tama,
njemu iz zaboravljiva
srca nestane svega,
svih onih naloga koje
je dotada pamtio stalno:
povoljni znak za
tužnog zaboravi dignuti oca
da svoj najavi
povratak sretan u atensku luku.
Kažu da nekoć je
Egej, kad je prepuštao sina
vjetru da ga iz grada
boginje lađom odnese,
nalog ovakav
mladiću uz zagrljaj posljednji dao:
»Sine moj jedini,
koji si draži mi od sveg života,
sine kojega prisilno
šaljem na opasan pothvat,
tek što mi duboku
starost usreći povratkom svojim,
kad te već moja
sudbina i tvoja žestoka hrabrost
grabe meni uprkos –
iako umorne oči
još mi se nisu
nasitile tvog dragoga lika –
neću te pustiti
s radošću u srcu niti s veseljem,
neću ti dati da
sa sobom povoljne znakove nosiš,
nego ću najprije
izreći tužaljke mnoge iz duše,
uz to ću posuti
zemljom i pepelom sjedine svoje,
zatim ću staviti
jedra u boji na katarke lađe
kako bi platno
zatamnjeno iberskom rđom
moju objavilo bol i
plamene brige u duši.
Ali ako Atena,
stanovnica Itona svetog,
koja milostivo štiti
naš rod i Erehteja zemlju,
dade da desnicu
poprskaš krvlju onoga bika,
tada doista pazi da
zapamtiš naloge ove,
neka duboko ti žive u
srcu za sva vremena:
čim ti oko
ponovo ugleda naše brežuljke,
neka jarboli žalobnu
odjeću posvuda skinu,
konopi neka pleteni
bijela podignu jedra,
da bih radostan,
čim ih opazim, vesele vijesti
saznao, kad tvog
povratka nastupi sretan trenutak.«
Ovi su nalozi, što ih je Tezej pamtio nekad
stalno, nestali
sada poput oblaka s vrha
snježnoga brda kad ih
odagna žestoki vjetar.
Dok mu je otac
poglede bacao s visoke kule
i uništavao
plačući stalno oči tjeskobom,
čim je spazio
vjetrom naduto platno jedara,
bacio naglo se s
najvišeg vrha kamene hridi
misleći da mu je
Tezeja otela kruta sudbina.
Tako, kad srčani
Tezej uđe u očevom smrću
rastužen dom, tad bol
on osjeti istu duboku
kakvu je bezdušan
nanio Minojevoj kćeri.
Ona međutim je
gledala tužno sve dalju joj lađu,
prevrtala je
bezbrojne brige u ranjenoj duši.
Ali s druge je strane
dojurio Jakho u cvijeću
s pratnjom svojom
Satira i Silena iz Nise;
tebe je tražio,
Arijadno, u ljubavnom žaru.
............................................
One su ludovale,
vatrene, mahnita duha
vičući
»Iju, iju!« i snažno tresući glavom.
Jedne su mahale
tirsom s krunom od lišća na vrhu,
druge su vitlale
udove raskomadana junca,
isprepletenim su
zmijama struk opasivale treće,
četvrte,
noseći škrinjice, slavljahu orgije mračne
koje neupućeni
spoznati uzalud žele;
neke su udarale u
bubnjić pruženom rukom
ili su prodoran
vabile zvek iz cimbala oblih;
mnoge su duvale u rog
s muklim, dubokim zvukom,
dok je barbarska
frula neobičnim ciktala glasom.
Takvi su divni likovi krasili bogati pokrov
čijim je naborom
bračni bio ogrnut ležaj.
Pošto je tesalska
mladež željne napasla oči,
svetim je bogovima
tada ustupila mjesto.
Kao što Zefir ujutro
zapuše i zatalasa
mirno more i potakne
valove uzburkane,
dok se Zora diže nad
pragom putnika Sunca;
oni se najprije
lagano kreću gonjeni blagim
lahorom, i od njihova
smijeha mala je buka,
zatim su, kako raste
taj vjetar, sve jači i jači
i u daljinu valjaju
blistav rumeni odsjaj;
tako su svi napustili
predvorje kraljeva dvora,
svatko se svojoj
vraćao kući vlastitim putem.
Poslije njihova
odlaska prvi je s pelijskog vrha
došao Hiron s mnogim
darovima iz šuma:
koje god cvijeće
raste na poljima, koje god rađa
tesalska zemlja na
visokim brdima, koje god niče
blizu riječnih
voda uz blagi zapadni vjetar,
sve je to spleo u
vijence što ih je donio lično –
dodir njihova ugodna
mirisa nasmije kuću.
Odmah zatim dođe
Penej iz zelene Tempe,
Tempe koju nadvisuju
i okružuju šume
(ondje je pustio
nimfe da vode u slavlju kola);
ne dođe praznih
ruku: donio s korijenjem on je
visoke bukve i tanani
lovor uspravna stabla,
uz to platanu gipku,
vitku topolu – tu sestru
Faetonta kog plamen
proguta – i visoki čempres.
Sve to zajedno posadi
okolo dvora i stvori
široko predvorje,
natkrito mekim zelenim lišćem.
Nakon njega
priđe izumitelj mudri, Prometej,
sa tek vidljivim
tragom svoje davnašnje kazne,
koju je podnio
nekoć dok je visio pripet,
udova vezanih lancem,
na vrhu strmovite stijene.
Zatim i otac bogova
dođe sa suprugom svetom,
s djecom, tek tebe
ostavi sama na nebu, Febe,
sestru ti blizanku,
Idra stanovnicu, u šumi gorskoj:
ona je, naime,
prezrela Peleja zajedno s tobom,
nije uz svadbene
baklje Tetide htjela da bude.
Pošto su bogovi
savili tijela na sjedišta bijela,
iznijeto bude na
stolove mnogo raznovrsne hrane:
uto započnu
Parke, uz lagane pokrete tijelom,
pjevati pjesme iz
kojih se saznaje istina čista.
Njihova drhtava
tijela je obavijala sasvim
bijela haljina s grimiznim
rubom što seže do peta;
ružičaste su
vrpce krasile snježno im tjeme,
ruke su njihove
vršile redovnu obrednu radnju.
Lijeva je držala
preslicu mekom obvitu vunom,
desna, lagano
sučući niti, čas im je oblik
davala savivši prste,
čas ih na palac je vješti
motala, čas je
vreteno s oblim vrtjela valjkom;
zubi su stalno
čupali, izravnavali pređu,
s usnica njihovih
suhih komadi su visjeli vune
koji su nedavno još
iz glatkih stršali niti;
a pred nogama
njihovim košarice od pruća
skupljale meka su
klupka bijele predene vune.
Dok su one radile
klupka, jasnim su glasom
ovu sudbinu izricale
u pjesmi božanskoj
koju nijedno
potomstvo za laž optužiti neće:
»Ti što povećavaš hrabrošću silnom
izvanrednu slavu,
čuvaru sve
Ematije, najdraži Opinu sinu,
poslušaj istine riječ,
proročanstvo koje ti sestre
na dan svečan
otkrivaju. Pređa određuje sudbu:
igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Doći će uskoro Večernja zvijezda što sa
sobom nosi
sve što muževi žele,
sa sretnom će zvijezdom ti doći
supruga koja će
duh tvoj zatraviti ljubavnim žarom,
oko snažnoga vrata
ruke ti oviti glatke.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Nije nijedna još kuća takvu štitila ljubav,
nije nijedna još
ljubav povezala ljubljene tako
kao što Tetidu spaja
i Peleja u skladnu braku.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Rodit će vama se sin, neustrašivi dični
Ahilej –
grudi mu junačke
gledat će protivnik, nikada leđa –,
bezbroj će puta
u trčanju svladati svoje takmace,
preteći on
će vatrene korake košute brze.
Igrajte hitro, vretena,
hitro zatežite niti!
Nijedan heroj neće mu biti ravan u ratu
u kom će
trojanska krv natapati frigijska polja,
u kom će zidine
Troje razarati opsadom dugom
treći nasljednik
prijestolja Pelopa krivokletnika.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Često o njegovoj vanrednoj hrabrosti, djelima
slavnim
plačem
svjedočit će majke na sprovodima sinova
kada nečešljanu
sijedu raspuste kosu
i kad nejakim udare
rukama uvela prsa.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Naime, kao što žetelac kosi klasove guste
pod suncem žarkim i
žanje ožutjela polja,
tako će i on
obarati oružjem strašnim Trojance.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Svjedok će velike hrabrosti biti voda Skamandra
koju kroz više
ušća guta brzi Helespont;
njoj će korito
suziti gomila mrtvih tjelesa,
duboki tok će
joj topao biti od smiješane krvi.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Najzad, i plijen će svjedočiti predan njemu
već mrtvu,
kada okrugli humak,
visok od nasute zemlje,
primi žrtveni dar:
bijelo djevojke tijelo.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Čim Ahejcima umornim bude dala Sudbina
raskinuti Neptunov
obruč na dardanskom gradu,
krvlju će svojom
Poliksena grob natopiti nasut:
kao žrtveno janje od
udarca dvosjeklog mača
past će
obezglavljena trupa na koljena slaba.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Neka u bark sretan
suprug boginju primi,
neka se preda mužu
već odavno žuđena mlada.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Dadilja neće joj više moći uz jutarnji
pozdrav
u zoru oko vrata
obmotati vrpcu od sinoć.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Neće se bojati majka da djevojka spava zbog
svađe
sama, niti odbaciti
nadu u unuke mile.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!«
Takvim su pjesmama sretnim nekoć Peleju Parke
pjevale
proročanstva iz nadahnutoga srca.
Tada su, naime,
posjećivali bogovi lično
čestite
kuće heroja i bili u društvima smrtnih,
jer još nisu
pobožnost bili prezreli ljudi.
Otac je bogova
često, nazočan u sjajnom hramu
kad se o blagdanima
prinosila godišnja žrtva,
gledao kako stotinu
bikova leži na zemlji.
Lutalica je Bakho s
vrha Parnasa često
vodio glasnu
četu Tijada rasutih vlasi,
a sav bi narod Delfa
grnuo jureći trkom
da u dimu oltara
radosno dočeka boga.
Često je Mars u
smrtonosnim bitkama prisutan bio,
ili vladarica Tritona
ili iz Ramnunta djeva:
oni su redove
ratničke poticali na borbu.
Ali otkada zemlju
kalja sramotan zločin,
otkad je
pravičnost nestala svima iz požudne duše,
otkad su braća
zaprljala ruke bratovom krvi,
otkad je prestao
žaliti sin kad roditelj umre,
otac poželio smrt
prvorođenog sina, da snahu
bez straha
maćehom stvori, oduzevši njoj djevičanstvo,
otkad bogohulna majka
bogohulno kalja penate
podajući se sinu
koji ne sluti varku –
otad za dobro i zlo
već ne zna opačina bijesna,
i svoj pravični
duh su od nas odvratili bozi.
Zato ne smatraju
dostojnim posjeta skupove ljudske
niti dopuštaju da ih
na javi ugleda smrtnik.
|
|
| © copyright 20-10-2006 by Dubravko Skiljan |
|
| |
