| Carmen 63 (in Croatian by Dubravko Skiljan) |
|
| |
| Available in
Latin,
Chinese,
Croatian,
English,
French,
German,
Hungarian,
Italian,
Russian, and
Scanned. Compare two languages here.
|
|
| |
Preko pučine je
Atis svoj krmanio brzi brod
da bi stigao,
nestrpljiv, u taj frigijski sveti gaj
gdje pod
krošnjama, sjenovit, stoji boginje šumski dom;
ondje, obuzet
bjesnoćom, kao bezumni, ludi stvor,
on sa prepona
odsječe sebi kamenom oštrim ud.
A kad opazi da nema
više nikakav muški znak,
da okaljala je zemlju
svuda iz rane svježa krv,
ona prihvati tad
bijelim svojim rukama bubanj lak –
o Kibelo, tvoj je bubanj
bio, majčice, tebi drag –
i iz bikovske te kože
nježnim prstima stvori zvuk,
zatim zapjeva u
transu svojoj pratnji ovakav pjev:
»Ded požurite,
Kibelin sve vas zove šumovit vis;
poput krda njena vi
ste, koje, Galkinje, luta svud,
vi ste prognaniku nalik
koji luta u strani kraj:
tako slijedile ste
mene, uvijek odane vodstvu mom,
svim olujama uprkos
kad je divljao morski val,
i – jer Venera vam
mrska – svoju zatrste muškost svu.
Razveselit će
vas odmah do vladarice brzi trk!
Stog ne oklijevajte
dugo već požurite za mnom sad
u Kibelin taj šumarak
gdje je frigijski njezin dom,
gdje se glasa mali
bubanj, gdje se cimbala čuje zvek
i gdje Frižanin iz
frule svoje izvlači dubok ton,
bršljanonoša Menada
svih zabacuje glave ples,
gdje urlikanjima
oštrim sav odjekuje sveti lug,
i gdje pratilje
Kibele uvijek pomamni vije let;
neka tamo sad nas
vodi odmah, najbrže, svečan ples.«
tek što otpjeva to
Atis – više ženski no muški stvor –,
već
zaurliče sva pratnja, dok im jezik koči grč,
i tu začuje se
cimbal, i zabruji bubnjić lak,
pa tad najžurnije
krene prema zelenoj Idi kor.
Naprijed zadihana
kroči, sva u bjesnilu, gubi dah,
kroz guštike luda
Atis, dok je bubnjića prati zvuk,
poput nepokorna junca
što pred jarmom se u bijeg da.
Za brzonogim tim
vođom sad se Galkinje žure sve.
Čim su iznurene
prešle i Kibelina hrama prag,
od sve pregoleme muke
njih bez Cerere stigne san.
Sasvim savlada ih
umor i na oči im padne mrak:
i odmaranje odnese
njima pomamni duha bijes.
Kad zlatoliko je
Sunce svojih pogleda žarki sjaj
posvud prosulo kroz
eter, preko kopna, na mora bijes,
kad je otjeralo
krepkim svojim konjima mrklu noć,
gle, probudila se
Atis, jer je napusti hitro San,
kojeg opet Pasiteja u
svoj zagrljaj primi tad.
Nakon blagotvorne
noći koja utiša ludi bijes,
kad je sagledala Atis
svoje vlastite čine sve
i kad spoznala je
jasno što sve izgubi, gdje je sad,
natrag ode do
pličina, dok je uzburkan sav joj duh.
Ondje gledajući
more – a u oku joj suza trag –
svojoj domovini tužno
ovu žalosnu reče riječ:
»Stvoriteljice ti
moja, roditeljice, dome moj,
evo, ostavih te
bijedan, kao kakav bjegunac rob
gospodara, pa u idski
tad pokročih nogom gaj,
da bih živio u
snijegu gdje je zvijerima leden log,
da sve jazbine
upoznam otkle ori se njihov rik;
gdje si, domovino
mila, gdje moj zavičaj leži drag?
Sama zjenica bi
htjela tamo poslati pogled svoj
bar dok traje ovaj
predah kad izbezumljen nije duh.
Zar ću lutati,
daleko od svog kraja, po šumi toj,
lišen roditelja,
doma, prijatelja, imanja svog?
Lišen foruma,
palestre, stadiona, igara svih?
O ti prebijedno srce,
još ti ostaje samo plač!
Kojih spolova i dobi
nisam uzeo dosad lik?
Sad sam žena; bijah
momak, bijah efeb i dijete ja,
bijah vježbališta
ponos i u hrvačkoj borbi jak:
posjećivali su
mnogi moja vrata i kućni prag,
a i ukrašen je
cvjetnim bio vijencima uvijek dom
već u osvit, kad
je sunce rastjerivalo noćni san.
Zar ja službenica bit
ću svih bogova, Kibelin rob,
zar Menada,
uškopljenik, svoje ličnosti samo sjen?
Zar ja bit ću tu
na Idi što je pokriva studen snijeg?
Zar pod frigijskim
ću visom ja provesti čitav vijek,
tu gdje šumska živi
srna, u čestarima vepar ljut?
Sada žalim što
uradih, sada kajem se za svoj čin.«
Čim je s
ružičastih usna ovaj sišao hitri zvuk,
i do ušiju bogova
sasvim nova je stigla vijest,
tad Kibela iz svog
jarma odmah lavovski pusti par,
uz to dušmaninu
stoke, onom lijevom, nalog da:
»Ti otiđi k
njemu«, reče, »neka zahvati njega bijes,
neka podbadan tim
bijesom u moj opet otrči gaj:
odveć drzak je
kad misli da će izbjeći moju vlast.
Pa i udaraj se repom,
bolno vlastiti šibaj bok,
i po čitavome
kraju neka odzvanja glasan rik,
neka trese ti se
griva što je mišićav nosi vrat!«
Tako naredi Kibela i
sa jarma mu skine vez.
Sama
potičući sebe, sada požuri divlja zvijer
i u jurnjavi toj
riče, svuda nogama lomi grm.
A kad do obale
dođe gdje se bijeli pjeni val
i kad vidje mlade
Atis pokraj mramorna mora lik,
na nju nasrnu i
pogna, opet ludu, u divlji gaj.
Tu je Atis sve do
smrti otad ostala kao rob.
O ti boginjo Kibelo,
gospodarice moćna ti,
neka ostane daleko od
mog doma tvoj strašni bijes,
neka druge zakovitla
tvoje pomame ludi vir!
|
|
| © copyright 16-10-2006 by Dubravko Skiljan |
|
| |
