Ako je čovjeku kakav užitak kad misli na svaki
prošli svoj čestiti čin, na to da pošten je on,
da obećanjem lažnim nije, da prevari druge,
zazvao bogova moć, kršio zadanu riječ,
tad si pripremio, Katule, svojom ljubavlju kobnom
radosti sebi niz, dosta za najduži vijek.
Sve što se ikome može učiniti dobro i reći,
sve si rekao njoj, sve si učinio ti:
sve je to propalo jer je nezahvalnici dano.
Zašto se zbog toga još i dalje zlostavljaš sam?
Zašto ne stisneš srce, ne postaneš ono što jesi,
zašto trpiš svoj jad usprkos bozima svim?
Teško odbacuje čovjek odjednom dugotrajnu ljubav.
Teško, dakako – no sad moraš učiniti to.
To ti je jedini spas, to valja pretrpjeti hrabro:
mogao to ili ne, svrši s tim kako god znaš!
Bogovi, ako je u vas milosrđa, ako ste ikom
pomogli u zadnji čas, kad ga već grabila smrt,
pogledajte me bijedna i spasite od te me kuge,
propasti, ako sam ja život provodio čist.
Kuga se uvukla u me duboko, i mlitavost neka
obuze svaki mi ud, oduze radosti čar.
Ne tražim više to da ona mi uzvraća ljubav,
niti – što ne može, znam – bluda da ne bude rob:
želim da ozdravim, da se od bolesti izbavim smrtne.
Dajte mi, bogovi, to – zakon sam štovao vaš!

Siqua recordanti benefacta priora voluptas
est homini, cum se cogitat esse pium,
nec sanctum violasse fidem, nec foedere nullo
divum ad fallendos numine abusum homines,
multa parata manent in longa aetate, Catulle,
ex hoc ingrato gaudia amore tibi.
Nam quaecumque homines bene cuiquam aut dicere possunt
aut facere, haec a te dictaque factaque sunt.
Omnia quae ingratae perierunt credita menti.
Quare iam te cur amplius excrucies?
Quin tu animo offirmas atque istinc te ipse reducis,
et dis invitis desinis esse miser?
Difficile est longum subito deponere amorem,
difficile est, verum hoc qualubet eficias:
una salus haec est, hoc est tibi pervincendum,
hoc facias, sive id non pote sive pote.
O di, si vestrum est misereri, aut si quibus umquam
extremam iam ipsa in morte tulistis opem,
me miserum aspicite et, si vitam puriter egi,
eripite hanc pestem perniciemque mihi,
quae mihi subrepens imos ut torpor in artus
expulit ex omni pectore laetitias.
Non iam illud quaero, contra me ut diligat illa,
aut, quod non potis est, esse pudica velit:
ipse valere opto et taetrum hunc deponere morbum.
O di, redite mi hoc pro pietate mea.