Amo, jedanaesterci, odasvuda
k meni dođite svi što god vas ima!
Jer me igračkom smatra gadna kurva:
neće vratiti pisma što joj pisah
vašim metrom – zar vi to dopuštate?
Gonimo je i zahtijevajmo pravdu!
Koja, pitate? To je, znate, ona
koja besramno hoda, lakrdija,
glupo smije se kao pas kad laje.
Nju okružite, glasno zahtijevajte:
»Kurvo nečasna, vrati nama pisma,
vrati, nečasna kurvo, nama pisma!«
Za to ne mariš ništa? Smrade, droljo.
stvore i gori – ako takva ima!
Nismo, očito, bili dosta jasni.
Ako ne ide drugo, natjerajmo
na to gvozdeno pseće lice rumen.
Stog povičite opet jačim glasom:
»Kurvo nečasna, vrati nama pisma,
vrati, nečasna kurvo, nama pisma!«
Ali koristi nema, baš je briga.
Treba mijenjati postupak i način,
možda bolji tad uspjeh postignete:
»Časna, nevina, vrati nama pisma!«

Adeste, hendecasyllabi, quot estis
omnes undique, quotquot estis omnes.
Iocum me putat esse moecha turpis,
et negat mihi nostra reddituram
pugillaria, si pati potestis.
Persequamur eam et reflagitemus.
Quae sit, quaeritis? Illa, quam videtis
turpe incedere, mimice ac moleste
ridentem catuli ore Gallicani.
Circumsistite eam, et reflagitate,
"moecha putida, redde codicillos,
redde putida moecha, codicillos!"
Non assis facis? O lutum, lupanar,
aut si perditius potes quid esse.
Sed non est tamen hoc satis putandum.
Quod si non aliud potest ruborem
ferreo canis exprimamus ore.
Conclamate iterum altiore uoce.
"Moecha putide, redde codicillos,
redde, putida moecha, codicillos!"
Sed nil proficimus, nihil mouetur.
Mutanda est ratio modusque vobis,
siquid proficere amplius potestis:
"pudica et proba, redde codicillos."