Šalješ mi pismo pisano suzama, dok te sudbina
teška pritiskuje svud, nesreće okrutne jad,
hoćeš da vratim te s praga smrti i, brodolomcu,
kojeg zapjenjen val izbaci, pružim ti spas,
jer ti, napuštenu, ne dopušta Venera sveta
da u krevetu sam, spokojan dočekaš san,
više ti pjev milozvučan Muza pjesnika drevnih
ne nosi radost, kad duh muči ti besana noć:
stog mi je drago što darove boginje Venere, Muza
od mene tražiš sad, smatraš da ja sam ti drug.
Ali ipak da ne misliš, Alije, da mi je mrzak
taj prijateljstva dug, moje tegobe da znaš,
čuj u kakvim se utapam valovima sudbine,
tražiti nemoj da ja, jadan, još dajem ti dar.
Otkada prvi put sam bijelu stavio togu
kad mi je proljetni cvat krasio mladosti dob,
nisam se libio zabava; znala me boginja koja
u svaki ljubavni žar miješa gorčinu i slast:
ali od tih me zabava sasvim odvojila bolna,
tragična bratova smrt. Bez tebe bijedan sam ja,
brate, svojom si smrću sreću razbio moju,
čitav je s tobom naš zajedno sahranjen dom,
zajedno s tobom sve su umrle radosti naše
hranjene ljubavlju tom nježnom dok bio si živ.
Otkad ga više nema, zaboravio sam sasvim
i na zabave sve i na sav književni rad.
Stoga, kad pišeš: »Stidi se, Katule – dok u Veroni
sada boraviš ti, ovdje, gle, čestiti stvor
sam u svom krevetu mora grijati promrzle noge«,
nije me, Alije, stid, ne, nego tužno je to.
Dakle, oprostit ćeš što ti ne mogu darovati nešto
čega nemam ni sam, što mi je otela bol.
Ovdje mi nije pri ruci moja biblioteka
zato što rimski stan meni je istinski dom,
ondje boravim stalno, ondje provodim život –
od knjiga uza me tu jedan je kovčežić tek.
Budući da je to tako, nemoj smatrati, molim,
da sam u srcu škrt, da neplemenit je duh,
jer ti nijedan zahtjev ispuniti ne mogu:
sve bih učinio ja, samo da imam tu moć.
Boginjo, nipošto ne smijem prešutjeti kakvu mi pomoć
pruži Alije moj, kako me zaduži on;
ni zaboravljiva stoljeća ni bijeg vremena neće
zaviti u slijepu noć njegovu revnost i mar.
Vama ću reći, a vi recite mnogima dalje,
neka taj govori list i kad požuti već sav
................................................................
neka ni njegova smrt ne zatre dobar mu glas,
neka Alija ime ne prekrije zaborav kao
mreže paukove rad, prozračan, nježan i fin.
Kakve mi patnje amatuntska dvolična boginja zada,
to vam je poznato već, čime me mučila sve,
kada sam poput trinakrijske gore plamtio ili
Termopilama bliz izvor taj malijski čist,
kad mi je kvasila obraze tužna kiša od suza,
neprestan prao mi plač očiju žalosnih bol.
Kako na planinskom visu iz mahovinaste stijene
gorskog brzaca tok izvire, prosipa sjaj,
žustro vrluda niz strmu padinu alpsku, a zatim
natapa naseljen do kojim vijuga se put,
i za putnike znojne i umorne melem je pravi
kada vrućine žar usahlo pritisne tlo;
ili kako mornarima dolazi povoljan vjetar,
lagan, pošto ih crn posvud je bacao vir,
pošto su Kastoru, Poluksu oni uputili molbe –
takav u nevolji spas pruži mi Alije moj.
On je široko otvorio zatvoreni mi zabran,
meni, božanstvu mom dao gostoljuban krov,
ispod koga smo svoje izvodili ljubavne igre.
Boginja bijela mi tad – nježan joj bijaše hod –
ušla je i tu svojim je nogama prepunim sjaja
stala na istrti prag, čuo se sandale šum,
kao što nekoć je Laodamija strastvena došla
u kuću muža svog, u Protesilajev dom,
uzalud započet jer gospodari neba još nisu
primili žrtvenu krv da bi mu podali mir.
Ramnuntska djevice, ne daj da ikad, lakoumljem nagnan,
izvršim ijedan čin koji ne odobri bog!
I Laodamija nauči kakvu za pobožnom krvi
oltar osjeća žeđ kad joj je nestao muž:
morala mladog je supruga prestati grliti prije
nego što zime su dvije, prošavši obje u tren,
zasitile u noćima dugim požudnu ljubav
dosta da mogla bi tad trpjeti prekinut brak;
Parke su znale da njemu, bude li išao s vojskom
tamo pod ilijski zid, kratak predstoji još vijek.
Naime, tada je otmica Helene potakla prve junake
grčke da zametnu rat, krenu na trojanski grad.
Zlosretna Trojo, skupni Evrope i Azije grobe,
gorak junaka prah kriješ i gorku im čast:
ti si, Trojo, također meni donijela bolnu,
tragičnu bratovu smrt. Bez tebe bijedan sam ja,
brate, i ti si bijedan otkad te ne grije sunce!
Čitav je s tobom naš zajedno sahranjen dom,
zajedno s tobom sve su umrle radosti naše
hranjene ljubavlju tom nježnom dok bio si živ.
Sada počivaš tako daleko na neznanu groblju,
nije nimalo bliz naših ti rođaka prah.
Kosti tvoje leže u zlokobnoj, nesretnoj Troji,
tamo gdje svijetu je kraj, tamo gdje tuđe je tlo.
Kažu da grčka je mladež, napustivši ognjišta svoja
očinska, žurila sva da se tad okupi tu
kako ne bi uživao Paris na preljubnom logu
s otetom ženom i blud i svoj nepomućen mir.
To te je zlo, Laodamijo prelijepa, lišilo braka
koji ti bijaše drag više no životni dah,
više no vlastita duša: u takav te vrtlog povukla
silna ljubavna strast, u jaz te bacivši strm,
sličan onomu fenejskom, koji – po pričama Grka –
plodno praveći tlo suši pod Kilenom rit;
taj je ponor navodno nekoć iskopao lažni
Amfitrionov sin, probivši planini bok,
kad je čudovišta stimfalska sigurnom pobio strijelom
jer je slušao riječ naredbodavca tog zlog
zato da Heba ne bude više djevica dugo,
zato da jedan bog tare još nebeski prag.
Tvoja je ljubav bila dublja od toga jaza,
jer je plahovitu ćud jarmu naučila tad.
Jer ni unuka rođenog kasno od jedine kćeri
ne voli tako djed koji je, jako već star,
napokon dobio pravog nasljednika imetka
pa je prepisao na nj cijelo bogatstvo, i sad
prkosi ispraznim zluradim nadama rođaka koji
vrebaše kao sup starca sjedoglava smrt;
niti je ikad s golubom bijelim uživala tako
ženka što bije je glas da joj bezobrazni kljun
poljupce žudi mnogo pohlepnije čak i od žene
čiju nezasitnu ćud silna uspaljuje strast;
ti, Laodamijo, sve si nadvisila pomamom svojom
čim plavokosi muž prvi te zagrli put.
Jednako, ili gotovo jednako strasno je tada
svjetlost života mi mog pala u zagrljaj čvrst,
dok je oko nje, u tunici blistavoj šafranske boje,
mali lepršao bog Kupido, sjajeći sav.
Podnijet ću rijetke nevjere čedne vladarice moje,
nije joj dovoljan, znam, Katul tek jedini, sam,
ali neću joj dosađivati poput budala.
Često Junona je čak, veća od boginja svih,
srdžbu zatomila silnu zbog Jupiterove krivnje
čuvši za premnogi grijeh požudnog supruga svog.
S bogovima se ne smiju uspoređivati ljudi
............................................................
...................................................................
što će mi prijekorni ton, staračke prodike riječ?
Napokon, nije je doveo otac desnicom svojom
meni u vlastiti dom asirskog mirisa pun,
već je iz naručja samoga muža u čudesnoj noći
pobjegla, krišom da dâ ljubavi svoje mi dar.
Stoga je dovoljno meni što ona kamenom bijelim
svaki obilježi dan kad sam joj jedini ja.
Ovu sam pjesmu, Alije, najbolje kako sam znao
sročio da ti za niz usluga zahvalim njom,
i da prljava hrđa tvoje ne prekrije ime
ni sad ni sutrašnji dan, niti baš ikada već.
Dali ti bogovi obilje darova kojima nekoć
Temida plaćaše trud čestitim ljudima svim!
Sretno tebi i ženi tvoga života i kući
gdje smo uživali mi, moja vladarica, ja,
sretno i onome tko mi je prvi pružio pomoć,
kojemu dugujem sve čemu se radujem sad,
sretno napose onoj što volim je više no sebe,
samo dok njezina luč svijetli mi, i ja sam živ!

Quod mihi fortuna casuque oppressus acerbo
conscriptum hoc lacrimis mittis epistolium,
naufragum ut eiectum spumantibus aequoris undis
subleuem et a mortis limine restituam,
quem neque sancta Venus molli requiescere somno
desertum in lecto caelibe perpetitur,
nec ueterum dulci scriptorum carmine Musae
oblectant, cum mens anxia peruigilat:
id gratum est mihi, me quoniam tibi dicis amicum,
muneraque et Musarum hinc petis et Veneris.
sed tibi ne mea sint ignota incommoda, Mani,
neu me odisse putes hospitis officium,
accipe, quis merser fortunae fluctibus ipse,
ne amplius a misero dona beata petas.
tempore quo primum uestis mihi tradita pura est,
iucundum cum aetas florida uer ageret,
multa satis lusi: non est dea nescia nostri,
quae dulcem curis miscet amaritiem.
sed totum hoc studium luctu fraterna mihi mors
abstulit. o misero frater adempte mihi,
tu mea tu moriens fregisti commoda, frater,
tecum una tota est nostra sepulta domus,
omnia tecum una perierunt gaudia nostra,
quae tuus in uita dulcis alebat amor.
cuius ego interitu tota de mente fugaui
haec studia atque omnes delicias animi.
quare, quod scribis Veronae turpe Catullo
esse, quod hic quisquis de meliore nota
frigida deserto tepefactet membra cubili,
id, Mani, non est turpe, magis miserum est.
ignosces igitur si, quae mihi luctus ademit,
haec tibi non tribuo munera, cum nequeo.
nam, quod scriptorum non magna est copia apud me,
hoc fit, quod Romae uiuimus: illa domus,
illa mihi sedes, illic mea carpitur aetas;
huc una ex multis capsula me sequitur.
quod cum ita sit, nolim statuas nos mente maligna
id facere aut animo non satis ingenuo,
quod tibi non utriusque petenti copia posta est:
ultro ego deferrem, copia siqua foret.

Non possum reticere, deae, qua me Allius in re
iuuerit aut quantis iuuerit officiis,
ne fugiens saeclis obliuiscentibus aetas
illius hoc caeca nocte tegat studium:
sed dicam uobis, uos porro dicite multis
milibus et facite haec carta loquatur anus.
. . . . . . . .
notescatque magis mortuus atque magis,
nec tenuem texens sublimis aranea telam
in deserto Alli nomine opus faciat.
nam, mihi quam dederit duplex Amathusia curam,
scitis, et in quo me torruerit genere,
cum tantum arderem quantum Trinacria rupes
lymphaque in Oetaeis Malia Thermopylis,
maesta neque assiduo tabescere lumina fletu
cessarent. tristique imbre madere genae.
qualis in aerii perlucens uertice montis
riuus muscoso prosilit e lapide,
qui cum de prona praeceps est ualle uolutus,
per medium densi transit iter populi,
dulce uiatori lasso in sudore leuamen,
cum grauis exustos aestus hiulcat agros:
hic, uelut in nigro iactatis turbine nautis
lenius aspirans aura secunda uenit
iam prece Pollucis, iam Castoris implorata,
tale fuit nobis Allius auxilium.
is clausum lato patefecit limite campum,
isque domum nobis isque dedit dominae,
ad quam communes exerceremus amores.
quo mea se molli candida diua pede
intulit et trito fulgentem in limine plantam
innixa arguta constituit solea,
coniugis ut quondam flagrans aduenit amore
Protesilaeam Laodamia domum
inceptam frustra, nondum cum sanguine sacro
hostia caelestis pacificasset eros.
nil mihi tam ualde placeat, Ramnusia uirgo,
quod temere inuitis suscipiatur eris.
quam ieiuna pium desiderat ara cruorem,
docta est amisso Laudamia uiro,
coniugis ante coacta noui dimittere collum,
quam ueniens una atque altera rursus hiems
noctibus in longis auidum saturasset amorem,
posset ut abrupto uiuere coniugio,
quod scibant Parcae non longo tempore abesse,
si miles muros isset ad Iliacos.
nam tum Helenae raptu primores Argiuorum
coeperat ad sese Troia ciere uiros,
Troia (nefas!) commune sepulcrum Asiae Europaeque,
Troia uirum et uirtutum omnium acerba cinis,
quaene etiam nostro letum miserabile fratri
attulit. ei misero frater adempte mihi
ei misero fratri iucundum lumen ademptum,
tecum una tota est nostra sepulta domus,
omnia tecum una perierunt gaudia nostra,
quae tuus in uita dulcis alebat amor.
quem nunc tam longe non inter nota sepulcra
nec prope cognatos compositum cineres,
sed Troia obscena, Troia infelice sepultum
detinet extremo terra aliena solo.
ad quam tum properans fertur undique pubes
Graecae penetralis deseruisse focos,
ne Paris abducta gauisus libera moecha
otia pacato degeret in thalamo.
quo tibi tum casu, pulcerrima Laudamia,
ereptum est uita dulcius atque anima
coniugium: tanto te absorbens uertice amoris
aestus in abruptum detulerat barathrum,
quale ferunt Grai Pheneum prope Cylleneum
siccare emulsa pingue palude solum,
quod quondam caesis montis fodisse medullis
audit falsiparens Amphitryoniades,
tempore quo certa Stymphalia monstra sagitta
perculit imperio deterioris eri,
pluribus ut caeli tereretur ianua diuis,
Hebe nec longa uirginitate foret.
sed tuus altus amor barathro fuit altior illo,
qui tamen indomitam ferre iugum docuit.
nam nec tam carum confecto aetate parenti
una caput seri nata nepotis alit,
qui cum diuitiis uix tandem iuuentus auitis
nomen testatas intulit in tabulas,
impia derisi gentilis gaudia tollens,
suscitat a cano uolturium capiti:
nec tantum niueo gauisa est ulla columbo
compar, quae multo dicitur improbius
oscula mordenti semper decerpere rostro,
quam quae praecipue multiuola est mulier.
sed tu horum magnos uicisti sola furores,
ut semel es flauo conciliata uiro.
aut nihil aut paulum cui tum concedere digna
lux mea se nostrum contulit in gremium,
quam circumcursans hinc illinc saepe Cupido
fulgebat crocina candidus in tunica.
quae tamen etsi uno non est contenta Catullo,
rara uerecundae furta feremus erae
ne nimium simus stultorum more molesti.
saepe etiam Iuno, maxima caelicolum,
coniugis in culpa flagrantem concoquit iram,
noscens omniuoli plurima furta Iouis.
atqui nec diuis homines componier aequum est,
. . . . . . . . . .
. . . . . . . . . .
ingratum tremuli tolle parentis onus.
nec tamen illa mihi dextra deducta paterna
fragrantem Assyrio uenit odore domum,
sed furtiua dedit mira munuscula nocte,
ipsius ex ipso dempta uiri gremio.
quare illud satis est, si nobis is datur unis
quem lapide illa dies candidiore notat.

hoc tibi, quod potui, confectum carmine munus
pro multis, Alli, redditur officiis,
ne uestrum scabra tangat rubigine nomen
haec atque illa dies atque alia atque alia.
huc addent diui quam plurima, quae Themis olim
antiquis solita est munera ferre piis.
sitis felices et tu simul et tua uita,
et domus in qua lusimus et domina,
et qui principio nobis terram dedit aufert,
a quo sunt primo omnia nata bona,
et longe ante omnes mihi quae me carior ipso est,
lux mea, qua uiua uiuere dulce mihi est.