Onaj što je razaznao svjetla svih svemirskih luči,
onaj što sazviježđa svih izlaske, zalaske zna,
kako zamračuje svjetlost se plamena brzoga sunca,
kako u određen rok gasi se zvijezdama sjaj,
kako boginju Mjeseca vuče pod latmijski kamen,
skreće joj nebeski tok skrovita ljubavna slast –
upravo taj me je Konon vidio na nebu sjajnom
kako sav blistam ja, jasan i prekrasan pram
s glave Berenike, koja me obeća pruženih ruku
boginjama za dar mnogim kad osvanu dan
da u razorni pohod krene na asirsku zemlju
kralj kome poveća vlast upravo sklopljeni brak:
još je nosio ugodne tragove noćašnje borbe –
djevičanstvo je on uzeo kao svoj plijen.
Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze
roditeljima tek radost a zapravo laž,
suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj?
Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!
To me je tužaljkom mnogom naučila kraljica moja
kad je u okrutan boj kretao suprug joj mlad.
Možda žalila nisi toliko zbog ležaja praznog
koliko što te je drag tužno napustio muž?
Kako je silno izjedala briga ti žalosno srce!
Kako si u taj čas drhtala u srcu svom,
nesvjesna, kao bez duše! Ja sam te bar odmalena
znao i cijenio tvoj taj neustrašivi duh.
Ne pamtiš podvig kojim si postala kraljeva žena?
Ne bi ni snažniji stvor takav još izveo čin!
Ali kad muž se opraštao, kako si zborila tužno!
Jupitre, bezbrojne tad suze si otrla ti!
Koji te moćni izmijenio bog? Ili zaljubljenici
ne mogu biti ni tren bez druga ljubljenog svog?
Svim si me bozima obrekla, uz to još i krv bikovlju,
ako ti voljeni muž vrati se čitav i zdrav.
On je nedugo zatim osvojio azijsku zemlju
i taj pripojio kraj svetoga Egipta tlu.
Stoga sad ispunjam, priključen nedavno nebeskom skupu
kao zavjetni dar, negdašnje zakletve riječ.
Kunem se, kraljice, tobom, tvojom kunem se glavom
da sam s tjemena tvog otkinut nasilno ja;
neka s kazni onaj tko na to se isprazno kune:
ali može li tko svladati željeza moć?
Srušena čak je i najveća od svih na zemlji planina
što ih nadlijeće sin Tijin, u svjetlosti sav,
kad su Međani novo stvorili more, i kad je
Atosom prošao skroz barbarske mladeži brod.
Što da učine vlasi, kad željezo tako je snažno?
Jupitre, neka se sav uništi Haliba rod,
s njima i onaj što prvi je tražio podzemne žile,
kovao prvi put pretvrdi željeza kov!
Tek što sam bio odsječen, dok drugi su prameni moju
oplakivali kob, preda mnom stvori se brat
Memnona iz Etiopije, vjesnik Arsinojin brzi,
Lokrankin krilati konj, režući krilima zrak.
On me je uzeo i, projuriv kroz eterske sjene,
zatim me je u skut Venerin smjestio svet.
Sama Zefirijka to je svome naložila sluzi,
grčki ona je bog, kanopsko nastava tlo.
Da bi, uz zlatnu krunu s Arijadnina čela,
žmirkavih luči roj stavljen na nebeski svod
i mene imao, da bih i ja svijetlio jarko.
s plave glave plijen, pramen i zavjetni dar,
boginja novom me zvijezdom među starima stvori
kad sam, uplakan sav, došao u božji dom:
naime, susjed sam zviježđima Djevice, bijesnoga Lava,
Likaonovu kćer tičem Kalistu ja tu,
krećući prema zapadu, vodim Boota sporog
čiji polagani hod guta Okeana vir.
Ali premda noću bogovi po meni gaze,
premda me vraća dan pod bijele Tetije skut
(ovo, sklona, dopusti da kažem, ramnuntska djevo:
nagnati neće me strah nikad da govorim laž,
niti ako me izgrde zvijezde riječima ružnim
zato što iznosim svu istinu iz srca svog),
mučim se, radostan nisam, jer gospodarici s glave
bit ću kroz čitav vijek odvojen, nikada s njom;
dok je djevojkom bila, nije me mirisnim uljem
trljala; otad sam ja mnogu upoznao mast.
Žene koje je vezala žuđena svadbena baklja,
nemojte raskriti grud, skinuti odjeću svu,
predati tijelo suprugu voljenom prije no date
fin iz posude dar, meni pomade u čast,
ali samo dok štujete kreveta bračnog čistoću.
Ako je preljuba čin nekoj i odviše drag,
neka joj prašina laka zaludne ponude pije:
od nedostojnih ja ne tražim nikakav dar.
Supruge, neka u kući vašoj boravi uvijek
sloga i ljubavni žar, vječan da bude mu plam!
A ti, kraljice, ako u zvijezde gledaš dok vršiš
Venerin obred svet slaveći praznički dan,
nemoj dopustiti da ja bez mirisnih ostanem masti,
nego radije daj obilan, prebogat dar.
Padnite, zviježđa, Vodenjak i Orion neka se zbliže,
samo da ponovo ja postanem kraljičin pram!

Omnia qui magni dispexit lumina mundi,
qui stellarum ortus comperit atque obitus,
flammeus ut rapidi solis nitor obscuretur,
ut cedant certis sidera temporibus,
ut Triuiam furtim sub Latmia saxa relegans
dulcis amor gyro deuocet aereo:
idem me ille Conon caelesti in limine uidit
e Beroniceo uertice caesariem
fulgentem clare, quam multis illa dearum
leuia protendens brachia pollicita est,
qua rex tempestate nouo auctus hymenaeo
uastatum finis iuerat Assyrios,
dulcia nocturnae portans uestigia rixae,
quam de uirgineis gesserat exuuiis.
estne nouis nuptis odio Venus? anne parentum
frustrantur falsis gaudia lacrimulis,
ubertim thalami quas intra limina fundunt?
non, ita me diui, uera gemunt, iuerint.
id mea me multis docuit regina querellis
inuisente nouo proelia torua uiro.
et tu non orbum luxti deserta cubile,
sed fratris cari flebile discidium?
quam penitus maestas exedit cura medullas!
ut tibi tunc toto pectore sollicitae
sensibus ereptis mens excidit! at ego certe
cognoram a parua uirgine magnanimam.
anne bonum oblita es facinus, quo regium adepta es
coniugium, quod non fortior ausit alis?
sed tum maesta uirum mittens quae uerba locuta est!
Iuppiter, ut tristi lumina saepe manu!
quis te mutauit tantus deus? an quod amantes
non longe a caro corpore abesse uolunt?
atque ibi me cunctis pro dulci coniuge diuis
non sine taurino sanguine pollicita es,
si reditum tetulisset. is haut in tempore longo
captam Asiam Aegypti finibus addiderat.
quis ego pro factis caelesti reddita coetu
pristina uota nouo munere dissoluo.
inuita, o regina, tuo de uertice cessi,
inuita: adiuro teque tuumque caput,
digna ferat quod si quis inaniter adiurarit:
sed qui se ferro postulet esse parem?
ille quoque euersus mons est, quem maximum in oris
progenies Thiae clara superuehitur,
cum Medi peperere nouum mare, cumque iuuentus
per medium classi barbara nauit Athon.
quid facient crines, cum ferro talia cedant?
Iuppiter, ut Chalybon omne genus pereat,
et qui principio sub terra quaerere uenas
institit ac ferri stringere duritiem!
abiunctae paulo ante comae mea fata sorores
lugebant, cum se Memnonis Aethiopis
unigena impellens nutantibus aera pennis
obtulit Arsinoes Locridis ales equos,
isque per aetherias me tollens auolat umbras
et Veneris casto collocat in gremio.
ipsa suum Zephyritis eo famulum legarat
Graiia Canopitis incola litoribus.
hi dii uen ibi uario ne solum in lumine caeli
ex Ariadnaeis aurea temporibus
fixa corona foret, sed nos quoque fulgeremus
deuotae flaui uerticis exuuiae,
uuidulam a fluctu cedentem ad templa deum me
sidus in antiquis diua nouum posuit.
Virginis et saeui contingens namque Leonis
lumina, Callisto iuncta Lycaoniae,
uertor in occasum, tardum dux ante Booten,
qui uix sero alto mergitur Oceano.
sed quamquam me nocte premunt uestigia diuum,
lux autem canae Tethyi restituit
(pace tua fari hic liceat, Ramnusia uirgo,
namque ego non ullo uera timore tegam,
nec si me infestis discerpent sidera dictis,
condita quin ueri pectoris euoluam),
non his tam laetor rebus, quam me afore semper,
afore me a dominae uertice discrucior,
quicum ego, dum uirgo quondam fuit omnibus expers
unguentis, una milia multa bibi.
nunc uos, optato quas iunxit lumine taeda,
non prius unanimis corpora coniugibus
tradite nudantes reiecta ueste papillas,
quam iucunda mihi munera libet onyx,
uester onyx, casto colitis quae iura cubili.
sed quae se impuro dedit adulterio,
illius a mala dona leuis bibat irrita puluis:
namque ego ab indignis praemia nulla peto.
sed magis, o nuptae, semper concordia uestras,
semper amor sedes incolat assiduus.
tu uero, regina, tuens cum sidera diuam
placabis festis luminibus Venerem,
unguinis expertem non siris esse tuam me,
sed potius largis affice muneribus.
sidera corruerint utinam! coma regia fiam,
proximus Hydrochoi fulgeret Oarion!