Premda je sada, jer shrvan sam teškom, upornom boli,
dalek mi, Ortale moj, učenih djevica krug,
tako da duša mi ne rađa slatke plodove Muza
(toliko nesretna kob prodrma srce mi, duh:
naime, nedavno bratove noge, blijede od smrti
Letin je oprao val, njezin viroviti tok;
brat mi na obali Retija počiva, ondje je njega
teško trojansko tlo pogledu sakrilo mom –
nikad ti više govoriti neću ni slušati tebe,
brate najdraži moj, nikada više tvoj lik
gledati neću, ali ću uvijek te voljeti silno,
uvijek svaki moj stih tvoju će žaliti smrt;
tako je Filomela pod gustom sjenom od granja
pjevala, gušeći plač, otetog Itila kob),
ipak ti, Ortale, usprkos žalosti šaljem tu pjesmu,
Batova potomka rad, koji sam preveo sam,
da ne pomisliš da si govorio u vjetar, da je
možda iz pamćenja mog tvoja već ispala riječ,
kao što padne iz djevojčinih njedara čistih
poslan jabuke plod, ljubavi potajni dar,
što ga je istresla jadna kad se pojavi majka,
jer zaboravi na nj, smjestivši njega pod skut;
otkotrlja se jabuka hitro, a djevojci lice
rumeni oblije stid, nečiste savjesti znak.

Etsi me assiduo confectum cura dolore
sevocat a doctis, Ortale, virginibus,
nec potis est dulcis Musarum expromere fetus
mens animi, tantis fluctuat ipsa malis--
namque mei nuper Lethaeo in gurgite fratris
pallidulum manans alluit unda pedem,
Troia Rhoeteo quem subter litore tellus
ereptum nostris obterit ex oculis.
. . . . . . . .
numquam ego te, vita frater amabilior,
aspiciam posthac? at certe semper amabo,
semper maesta tua carmina morte canam,
qualia sub densis ramorum concinit umbris
Daulias, absumpti fata gemens Ityli--
sed tamen in tantis maeroribus, Ortale, mitto
haec expressa tibi carmina Battiadae,
ne tua dicta vagis nequiquam credita ventis
effluxisse meo forte putes animo,
ut missum sponsi furtivo munere malum
procurrit casto virginis e gremio,
quod miserae oblitae molli sub veste locatum,
dum adventu matris prosilit, excutitur,
atque illud prono praeceps agitur decursu,
huic manat tristi conscius ore rubor.