Priča se da su omorike, koje su nikle na vrhu
pelijskom, nekoć preplovile prozirne vode Neptuna
sve do valova Faside, Ejetova kraja,
kad su mladići argivski najbolji, ratnici snažni,
željeli Kolšanima zlatno oteti runo,
smjeli slanim se morem na brzoj vinuti lađi
jelovim veslima dotičući pučinu modru.
Sama je boginja koja gradske visoke kule
štiti izgradila plovilo koje leti po dašku,
spojivši grede omorike u trup svinuta broda.
Lađa tad prva je netaknuto okaljala more.
Čim je kljunom prosjekla ona vjetrovite vode,
čim se od udarca veslom val zabijelio pjenom,
iz dubina bijeloga mora izroniše lica
morskih Nereida, boginja što se čudovištu dive.
Toga su dana – i nikada više – očima svojim
smrtnici gola tijela morskih vidjeli nimfa,
kako do dojki vire iz srebrnomodrih dubina.
Tad se za Tetidom ljubavlju, kažu, raspalio Pelej,
tada ni Tetida prezrela brak sa smrtnikom nije,
tad joj je sam odobrio otac s Pelejem vezu.
O vi, rođeni u tom vremenu odviše sretnom,
zdravo, heroji, rode bogova, dobro potomstvo
majkama, ponovo zdravo.........................
Ja ću vas doista često u svojoj zazivati pjesmi,
posebno tebe koji si stekao slavu bez premca
sretnim brakom, Peleju, oslonče Tesalije,
kome je Jupiter, bogova otac, prepustio ljubav.
Zar te Nereida prelijepa, Tetida, grlila nije?
Tetija i Okean što morem obuhvaća zemlju
čitavu – nisu li dali ti unuku svoju za ženu?
Kucnuo čas je i došao dan je očekivan dugo,
cijela se Tesalija skupi u njegovu domu,
u dvor kraljevski naviru gosti puni veselja:
sa sobom darove nose, na licu im čita se radost.
Pust je sad Kijer i ftijska sasvim prazna je Tempa,
kuće su kranonske prazne i zidine grada Larise,
svi u Farsal nagrnuli, dvorima farsalskim žure.
Nema na polju orača, šije junaca slabe,
svinut trnokop više ne okapa vinograd niski,
bik ne prevrće kosim lemešom grudastu zemlju,
kosir kresača grana ne slabi drveća sjene;
prljava rđa po napuštenu plugu se hvata.
Ali se Pelejev kraljevski dvor sav kupa u sjaju
zlata i srebra – sve do bogatih odaja krajnjih.
Bjelokost blješti na prijestolju, pehari svijetle na stolu,
cijela se palača raduje, blista od kraljeva blaga.
Usred dvora je smješten boginjin svadbeni ležaj,
okićen indijskom slonovom kosti, tkanjem pokriven
grimiznim, obojen crvenom bojom iz školjki.
Na tom šarenom pokrovu likovi drevnih su ljudi
i junaštva heroja utkana divnom vještinom.
Dok Arijadna s prešumne obale otoka Dije
poglede baca, dok gleda Tezeja kako na lađi
brzoj bježi, u duši joj gnjev nesavladivi raste,
mada još ne vjeruje da vidi ono što vidi,
jer se tek tada iz sna varljivog prenula ona,
otkrila tek je da jadna je sama na pustome sprudu.
Mladić ne misli na nju i po moru veslima bježi:
isprazna obećanja je predao olujnom vjetru.
Stoji sred algi Minoja kći pa ga okom tužnim,
poput kamena kipa bakantice, promatra, jao,
promatra dok je preplavljuje more preteških briga;
nema više na plavoj joj kosi poveza nježna,
nema ni lakog ogrtača što zakriva prsa,
nema ni grudnjaka finog što obvija mliječne joj dojke;
sve što je popadalo u neredu s njezina tijela
postade do nogu njenih igračkom valova morskih.
Ali nije za povez se brinula ni za ogrtač,
već su joj upravljeni k tebi, Tezeju, bili
i srce cijelo i duša cijela i um joj, sav mahnit.
Bijednice, izludi Venera tebe tugovanjem dugim,
srce ti napuči brigom trnovitom onoga dana
kada je srčani Tezej, napustivši pirejske luke
obalu razvedenu, u kraljevske stigao dvore
onoga nepravednoga gortinskoga vladara.
Naime, kažu da nekoć je, natjeran okrutnom kugom,
Kekropov grad Minotauru davao stalno za gozbu
odabrane mladiće i najljepše djevice uz njih,
da bi ispaštao krivnju Androgejeva ubojstva.
Pošast je ta uništavala nevelik grad, pa je Tezej
stoga odlučio dati svoj život za dragu Atenu
radije nego da zavičaj Kekropov šalje na Kretu
na dar mrtvace koji još nisu pravi mrtvaci.
Tako na lakoj lađi, nošen povoljnim vjetrom,
stiže k velikom Minoju, k njegovu sjedištu gordom.
Odmah privuče žudne poglede kraljeve kćeri,
koja je rasla u zagrljaju majčinu nježnom,
u svom krevetu malom i čistom, mirisa punom,
poput mirte što niče hranjena vodom Eurote
ili poput raznobojna cvijeća na proljetnom dašku;
nije s njega skrenula prije svoj plameni pogled
nego što oganj joj zahvati sasvim čitavo tijelo,
prije nego što ona se uspali cijelom nutrinom.
Jao, dječače sveti okrutna srca, na ludost
podstrekaču, što miješaš ljudima s radošću brige,
i ti, vladarice Golga, Idalija zelenih šuma,
kakvom olujom ste potresli vatrene djevojke srce,
kad je toliko čeznula za tim plavokosim strancem!
A koliko je podnijela straha u klonuloj duši!
I koliko je puta problijedjela više od zlata
dok je Tezej, u želji da bijesno čudovište svlada,
kretao ili u smrt ili u pobjedu slavnu!
Ipak, draga je bogovima i nije uzalud
njima obećala darove, šutke izrekla želju.
Naime, kao što bijesni vihor Tauru na vrhu
savija hrast čije grane se tresu, savija jelu
smolaste kore, šišarki punu, i čupa im deblo
(ono s korijenom istrgnuto pada daleko,
ukoso, na sve strane zapreke pred sobom lomi),
tako je Tezej svladao neman i prostro po zemlji
dok je uzalud mahala rogom kroz ništavan vjetar.
Odande zdrav se i čitav pobjedonosno vrati
korakom nesigurnim tanki prateći konac,
da ga, dok iz labirinta izlazi, ne bi na putu
vijuga punom obmanula gradnje skrovita varka.
Zašto da još se udaljujem od prve zamisli pjesme
dugačkom pričom kako je kći napustila oca,
zagrljaj vlastite sestre, napokon zagrljaj majke
kojoj je, bijednoj i propaloj, bila jedina radost,
jer je voljela više prema Tezeju ljubav;
ili kako je do pjenovitih obala Dije
došla na lađi, kako je san joj pao na oči,
pa ju je muž bez srca napustio, bježeći morem?
Kažu da ona je često s bijesom u plamenu srcu
iz dna dubokog duše riječi sipala jasne;
čas se opet penjala tužna uz planine strme
odakle pruža se pogled na burno i golemo more,
čas je trčala prema valovitoj pučini strašnoj
dižući iznad koljena laganu odjeću svoju;
evo što žalosna reče u svojoj tužaljci zadnjoj
dok su joj ledeni jecaji suzama vlažili lice:
»Zar me od očinskih, nevjero, odvede zato oltara
da me, nevjerni Tezeju, ostaviš na pustom žalu?
Zar se na bijegu kući ne plašiš volje božanske,
noseći, nezahvalniče, teret svog krivokletstva?
Nije li ništa moglo izmijeniti okrutne tvoje
namjere? Nije u tebe ništa milosrđa bilo
da se tvoje bezdušno srce smiluje meni?
Nije to ono što nekoć si meni zamamnim glasom
obećavao bijednoj varajući me nadom,
ne, nego radostan brak i željeni obred vjenčanja;
sad su to isprazne riječi što ih vjetar raznosi zrakom.
Neka se ne uzda nijedna žena u zakletve muške,
neka se ne nada muškoj nijedna iskrenoj riječi;
dok muškarcima duša žudi da postignu nešto,
nije ih prisega strah, ne štede tad obećanja:
ali čim zadovolje svoje požudno srce,
ne pamte zadane riječi, olako zakletve krše.
Ja sam te doista izvukla sama iz vrtloga smrti,
radije ja sam odlučila tada da izgubim brata
nego da tebi ne pomognem, lašcu, u odsudnom trenu.
Zbog toga postat ću pticama plijen i zvijerima gozba,
nitko me neće mrtvu grudom zasuti zemlje.
Kakva te lavica rodila podno samotne hridi,
kakvo te začelo more, izbacilo s pjenastim valom,
kakva Sirta, grabljiva Scila, pusta Haribda,
da me tako nagrađuješ jer sam ti spasila život?
Ako si u srcu bio protiv našega braka
jer si se bojao strašnih naredbi staroga oca,
ipak si mogao odvesti mene u vaše dvore,
jer bih ti rado služila poput robinje kakve,
prala bih nježno prozirnom vodom bijele ti noge
ili bih postelju tvoju prekrivala grimiznim tkanjem.
Zašto se, izvan sebe od nesreće, uzalud žalim
vjetru koji ni za što ne zna, bez osjećaja,
koji ne može čuti niti uzvratiti riječi?
Tezej je već daleko, već hvata debelo more,
ovdje nikoga nema među algama pustim.
Tako na kraju mi odveć podrugljiva, kruta Sudbina
krati čak i to da netko moju tužaljku čuje.
Svemoćni Jupitre, kamo li sreće da najprije nisu
kekropske lađe nikad dotakle obale Knosa,
nikad da nije s dankom u krvi za divljega bika
prijevarni mornar zavezao brodsko uže na Kreti,
nikad da nije taj pokvarenjak, što okrutni naum
krio je privlačnim likom, ugošćen u kući našoj!
Kamo da krenem? U kakvu da nadu se, propala, uzdam?
Zar da idem na idska brda? Ah, širok me ponor
dijeli od njih, odvaja pučina bijesnoga mora.
Zar će mi otac pomoći? Njega napustih ja sama
radi mladića što okalja ruke ubojstvom mog brata.
Da li da utjehu tražim u vjernoj ljubavi muža?
U bijeg se dao, dok se vitka svijaju vesla!
Uz to na obali zaklona nema taj samotni otok,
nema na valove morske uokrug izlaza nigdje,
nema načina za bijeg, nema nade; sve šuti,
sve je pusto, i sve mi smrt predskazuje ovdje.
Ipak, neće mi prije smrt zaklopiti oči,
niti će misao umorno tijelo napustiti prije
no što od bogova zatražim, izdana, pravednu kaznu
i u posljednjem času zamolim zaštitu neba.
Stog, Eumenide, vi koje kaznom svetite zločin
muškaraca i koje, s kosom od zmija na čelu,
zračite gnjevom što vam iz grudi izbija s dahom,
dođite, dođite ovamo, čujte tužaljke moje,
jer ih u mukama, jao, čupam iz srži svog bića,
bijedna, uboga, ljuta, slijepa od ludoga bijesa.
Budući da se istina rađa iz dna mog srca,
ne dopustite stoga da uzaludno se tužim,
nego dajte da Tezej, kako me ostavi samu,
načinom istim unesreći, boginje, sebe i svoje!«
Tek što je ove iz srca tužnog izvila riječi
tražeći, zdvojna, tešku kaznu za okrutna djela,
namigne vladar joj bogova nesavladivim migom:
od tog pokreta zadršću zemlja i strahotno more,
nebeski pokrov svjetlucavim zvijezdama uz to potrese.
Samom Tezeju um tad slijepa obvije tama,
njemu iz zaboravljiva srca nestane svega,
svih onih naloga koje je dotada pamtio stalno:
povoljni znak za tužnog zaboravi dignuti oca
da svoj najavi povratak sretan u atensku luku.
Kažu da nekoć je Egej, kad je prepuštao sina
vjetru da ga iz grada boginje lađom odnese,
nalog ovakav mladiću uz zagrljaj posljednji dao:
»Sine moj jedini, koji si draži mi od sveg života,
sine kojega prisilno šaljem na opasan pothvat,
tek što mi duboku starost usreći povratkom svojim,
kad te već moja sudbina i tvoja žestoka hrabrost
grabe meni uprkos – iako umorne oči
još mi se nisu nasitile tvog dragoga lika –
neću te pustiti s radošću u srcu niti s veseljem,
neću ti dati da sa sobom povoljne znakove nosiš,
nego ću najprije izreći tužaljke mnoge iz duše,
uz to ću posuti zemljom i pepelom sjedine svoje,
zatim ću staviti jedra u boji na katarke lađe
kako bi platno zatamnjeno iberskom rđom
moju objavilo bol i plamene brige u duši.
Ali ako Atena, stanovnica Itona svetog,
koja milostivo štiti naš rod i Erehteja zemlju,
dade da desnicu poprskaš krvlju onoga bika,
tada doista pazi da zapamtiš naloge ove,
neka duboko ti žive u srcu za sva vremena:
čim ti oko ponovo ugleda naše brežuljke,
neka jarboli žalobnu odjeću posvuda skinu,
konopi neka pleteni bijela podignu jedra,
da bih radostan, čim ih opazim, vesele vijesti
saznao, kad tvog povratka nastupi sretan trenutak.«
Ovi su nalozi, što ih je Tezej pamtio nekad
stalno, nestali sada poput oblaka s vrha
snježnoga brda kad ih odagna žestoki vjetar.
Dok mu je otac poglede bacao s visoke kule
i uništavao plačući stalno oči tjeskobom,
čim je spazio vjetrom naduto platno jedara,
bacio naglo se s najvišeg vrha kamene hridi
misleći da mu je Tezeja otela kruta sudbina.
Tako, kad srčani Tezej uđe u očevom smrću
rastužen dom, tad bol on osjeti istu duboku
kakvu je bezdušan nanio Minojevoj kćeri.
Ona međutim je gledala tužno sve dalju joj lađu,
prevrtala je bezbrojne brige u ranjenoj duši.
Ali s druge je strane dojurio Jakho u cvijeću
s pratnjom svojom Satira i Silena iz Nise;
tebe je tražio, Arijadno, u ljubavnom žaru.
............................................
One su ludovale, vatrene, mahnita duha
vičući »Iju, iju!« i snažno tresući glavom.
Jedne su mahale tirsom s krunom od lišća na vrhu,
druge su vitlale udove raskomadana junca,
isprepletenim su zmijama struk opasivale treće,
četvrte, noseći škrinjice, slavljahu orgije mračne
koje neupućeni spoznati uzalud žele;
neke su udarale u bubnjić pruženom rukom
ili su prodoran vabile zvek iz cimbala oblih;
mnoge su duvale u rog s muklim, dubokim zvukom,
dok je barbarska frula neobičnim ciktala glasom.
Takvi su divni likovi krasili bogati pokrov
čijim je naborom bračni bio ogrnut ležaj.
Pošto je tesalska mladež željne napasla oči,
svetim je bogovima tada ustupila mjesto.
Kao što Zefir ujutro zapuše i zatalasa
mirno more i potakne valove uzburkane,
dok se Zora diže nad pragom putnika Sunca;
oni se najprije lagano kreću gonjeni blagim
lahorom, i od njihova smijeha mala je buka,
zatim su, kako raste taj vjetar, sve jači i jači
i u daljinu valjaju blistav rumeni odsjaj;
tako su svi napustili predvorje kraljeva dvora,
svatko se svojoj vraćao kući vlastitim putem.
Poslije njihova odlaska prvi je s pelijskog vrha
došao Hiron s mnogim darovima iz šuma:
koje god cvijeće raste na poljima, koje god rađa
tesalska zemlja na visokim brdima, koje god niče
blizu riječnih voda uz blagi zapadni vjetar,
sve je to spleo u vijence što ih je donio lično –
dodir njihova ugodna mirisa nasmije kuću.
Odmah zatim dođe Penej iz zelene Tempe,
Tempe koju nadvisuju i okružuju šume
(ondje je pustio nimfe da vode u slavlju kola);
ne dođe praznih ruku: donio s korijenjem on je
visoke bukve i tanani lovor uspravna stabla,
uz to platanu gipku, vitku topolu – tu sestru
Faetonta kog plamen proguta – i visoki čempres.
Sve to zajedno posadi okolo dvora i stvori
široko predvorje, natkrito mekim zelenim lišćem.
Nakon njega priđe izumitelj mudri, Prometej,
sa tek vidljivim tragom svoje davnašnje kazne,
koju je podnio nekoć dok je visio pripet,
udova vezanih lancem, na vrhu strmovite stijene.
Zatim i otac bogova dođe sa suprugom svetom,
s djecom, tek tebe ostavi sama na nebu, Febe,
sestru ti blizanku, Idra stanovnicu, u šumi gorskoj:
ona je, naime, prezrela Peleja zajedno s tobom,
nije uz svadbene baklje Tetide htjela da bude.
Pošto su bogovi savili tijela na sjedišta bijela,
iznijeto bude na stolove mnogo raznovrsne hrane:
uto započnu Parke, uz lagane pokrete tijelom,
pjevati pjesme iz kojih se saznaje istina čista.
Njihova drhtava tijela je obavijala sasvim
bijela haljina s grimiznim rubom što seže do peta;
ružičaste su vrpce krasile snježno im tjeme,
ruke su njihove vršile redovnu obrednu radnju.
Lijeva je držala preslicu mekom obvitu vunom,
desna, lagano sučući niti, čas im je oblik
davala savivši prste, čas ih na palac je vješti
motala, čas je vreteno s oblim vrtjela valjkom;
zubi su stalno čupali, izravnavali pređu,
s usnica njihovih suhih komadi su visjeli vune
koji su nedavno još iz glatkih stršali niti;
a pred nogama njihovim košarice od pruća
skupljale meka su klupka bijele predene vune.
Dok su one radile klupka, jasnim su glasom
ovu sudbinu izricale u pjesmi božanskoj
koju nijedno potomstvo za laž optužiti neće:
»Ti što povećavaš hrabrošću silnom izvanrednu slavu,
čuvaru sve Ematije, najdraži Opinu sinu,
poslušaj istine riječ, proročanstvo koje ti sestre
na dan svečan otkrivaju. Pređa određuje sudbu:
igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Doći će uskoro Večernja zvijezda što sa sobom nosi
sve što muževi žele, sa sretnom će zvijezdom ti doći
supruga koja će duh tvoj zatraviti ljubavnim žarom,
oko snažnoga vrata ruke ti oviti glatke.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Nije nijedna još kuća takvu štitila ljubav,
nije nijedna još ljubav povezala ljubljene tako
kao što Tetidu spaja i Peleja u skladnu braku.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Rodit će vama se sin, neustrašivi dični Ahilej –
grudi mu junačke gledat će protivnik, nikada leđa –,
bezbroj će puta u trčanju svladati svoje takmace,
preteći on će vatrene korake košute brze.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Nijedan heroj neće mu biti ravan u ratu
u kom će trojanska krv natapati frigijska polja,
u kom će zidine Troje razarati opsadom dugom
treći nasljednik prijestolja Pelopa krivokletnika.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Često o njegovoj vanrednoj hrabrosti, djelima slavnim
plačem svjedočit će majke na sprovodima sinova
kada nečešljanu sijedu raspuste kosu
i kad nejakim udare rukama uvela prsa.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Naime, kao što žetelac kosi klasove guste
pod suncem žarkim i žanje ožutjela polja,
tako će i on obarati oružjem strašnim Trojance.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Svjedok će velike hrabrosti biti voda Skamandra
koju kroz više ušća guta brzi Helespont;
njoj će korito suziti gomila mrtvih tjelesa,
duboki tok će joj topao biti od smiješane krvi.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Najzad, i plijen će svjedočiti predan njemu već mrtvu,
kada okrugli humak, visok od nasute zemlje,
primi žrtveni dar: bijelo djevojke tijelo.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Čim Ahejcima umornim bude dala Sudbina
raskinuti Neptunov obruč na dardanskom gradu,
krvlju će svojom Poliksena grob natopiti nasut:
kao žrtveno janje od udarca dvosjeklog mača
past će obezglavljena trupa na koljena slaba.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!

Neka u bark sretan suprug boginju primi,
neka se preda mužu već odavno žuđena mlada.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Dadilja neće joj više moći uz jutarnji pozdrav
u zoru oko vrata obmotati vrpcu od sinoć.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Neće se bojati majka da djevojka spava zbog svađe
sama, niti odbaciti nadu u unuke mile.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!«
Takvim su pjesmama sretnim nekoć Peleju Parke
pjevale proročanstva iz nadahnutoga srca.
Tada su, naime, posjećivali bogovi lično
čestite kuće heroja i bili u društvima smrtnih,
jer još nisu pobožnost bili prezreli ljudi.
Otac je bogova često, nazočan u sjajnom hramu
kad se o blagdanima prinosila godišnja žrtva,
gledao kako stotinu bikova leži na zemlji.
Lutalica je Bakho s vrha Parnasa često
vodio glasnu četu Tijada rasutih vlasi,
a sav bi narod Delfa grnuo jureći trkom
da u dimu oltara radosno dočeka boga.
Često je Mars u smrtonosnim bitkama prisutan bio,
ili vladarica Tritona ili iz Ramnunta djeva:
oni su redove ratničke poticali na borbu.
Ali otkada zemlju kalja sramotan zločin,
otkad je pravičnost nestala svima iz požudne duše,
otkad su braća zaprljala ruke bratovom krvi,
otkad je prestao žaliti sin kad roditelj umre,
otac poželio smrt prvorođenog sina, da snahu
bez straha maćehom stvori, oduzevši njoj djevičanstvo,
otkad bogohulna majka bogohulno kalja penate
podajući se sinu koji ne sluti varku –
otad za dobro i zlo već ne zna opačina bijesna,
i svoj pravični duh su od nas odvratili bozi.
Zato ne smatraju dostojnim posjeta skupove ljudske
niti dopuštaju da ih na javi ugleda smrtnik.

Peliaco quondam prognatae vertice pinus
dicuntur liquidas Neptuni nasse per undas
Phasidos ad fluctus et fines Aeetaeos,
cum lecti iuvenes, Argivae robora pubis,
auratam optantes Colchis avertere pellem
ausi sunt vada salsa cita decurrere puppi,
caerula verrentes abiegnis aequora palmis.
diva quibus retinens in summis urbibus arces
ipsa levi fecit volitantem flamine currum,
pinea coniungens inflexae texta carinae.
illa rudem cursu prima imbuit Amphitriten;
quae simul ac rostro ventosum proscidit aequor
tortaque remigio spumis incanuit unda,
emersere freti candenti e gurgite vultus
aequoreae monstrum Nereides admirantes.
illa, atque alia, viderunt luce marinas
mortales oculis nudato corpore Nymphas
nutricum tenus exstantes e gurgite cano.
tum Thetidis Peleus incensus fertur amore,
tum Thetis humanos non despexit hymenaeos,
tum Thetidi pater ipse iugandum Pelea sensit.
o nimis optato saeclorum tempore nati
heroes, salvete, deum genus! o bona matrum
progenies, salvete iter...
vos ego saepe, meo vos carmine compellabo.
teque adeo eximie taedis felicibus aucte,
Thessaliae columen Peleu, cui Iuppiter ipse,
ipse suos divum genitor concessit amores;
tene Thetis tenuit pulcerrima Nereine?
tene suam Tethys concessit ducere neptem,
Oceanusque, mari totum qui amplectitur orbem?
quae simul optatae finito tempore luces
aduenere, domum conventu tota frequentat
Thessalia, oppletur laetanti regia coetu:
dona ferunt prae se, declarant gaudia vultu.
deseritur Cieros, linquunt Pthiotica Tempe
Crannonisque domos ac moenia Larisaea,
Pharsalum coeunt, Pharsalia tecta frequentant.
rura colit nemo, mollescunt colla iuvencis,
non humilis curuis purgatur vinea rastris,
non glebam prono conuellit vomere taurus,
non falx attenuat frondatorum arboris umbram,
squalida desertis rubigo infertur aratris.
ipsius at sedes, quacumque opulenta recessit
regia, fulgenti splendent auro atque argento.
candet ebur soliis, collucent pocula mensae,
tota domus gaudet regali splendida gaza.
puluinar vero divae geniale locatur
sedibus in mediis, Indo quod dente politum
tincta tegit roseo conchyli purpura fuco.
haec vestis priscis hominum uariata figuris
heroum mira virtutes indicat arte.
namque fluentisono prospectans litore Diae,
Thesea cedentem celeri cum classe tuetur
indomitos in corde gerens Ariadna furores,
necdum etiam sese quae visit visere credit,
utpote fallaci quae tum primum excita somno
desertam in sola miseram se cernat harena.
immemor at iuvenis fugiens pellit uada remis,
irrita ventosae linquens promissa procellae.
quem procul ex alga maestis Minois ocellis,
saxea ut effigies bacchantis, prospicit, eheu,
prospicit et magnis curarum fluctuat undis,
non flavo retinens subtilem vertice mitram,
non contecta levi uelatum pectus amictu,
non tereti strophio lactentis vincta papillas,
omnia quae toto delapsa e corpore passim
ipsius ante pedes fluctus salis alludebant.
sed neque tum mitrae neque tum fluitantis amictus
illa vicem curans toto ex te pectore, Theseu,
toto animo, tota pendebat perdita mente.
misera, assiduis quam luctibus externauit
spinosas Erycina serens in pectore curas,
illa tempestate, ferox quo ex tempore Theseus
egressus curuis e litoribus Piraei
attigit iniusti regis Gortynia templa.
nam perhibent olim crudeli peste coactam
Androgeoneae poenas exsoluere caedis
electos ivuenes simul et decus innuptarum
Cecropiam solitam esse dapem dare Minotauro.
quis angusta malis cum moenia uexarentur,
ipse suum Theseus pro caris corpus Athenis
proicere optauit potius quam talia Cretam
funera Cecropiae nec funera portarentur.
atque ita nave leui nitens ac lenibus auris
magnanimum ad Minoa venit sedesque superbas.
hunc simul ac cupido conspexit lumine uirgo
regia, quam suauis exspirans castus odores
lectulus in molli complexu matris alebat,
quales Eurotae praecingunt flumina myrtus
aurave distinctos educit verna colores,
non prius ex illo flagrantia declinauit
lumina, quam cuncto concepit corpore flammam
funditus atque imis exarsit tota medullis.
heu misere exagitans immiti corde furores
sancte puer, curis hominum qui gaudia misces,
quaeque regis Golgos quaeque Idalium frondosum,
qualibus incensam iactastis mente puellam
fluctibus, in flavo saepe hospite suspirantem!
quantos illa tulit languenti corde timores!
quanto saepe magis fulgore expalluit auri,
cum saevum cupiens contra contendere monstrum
aut mortem appeteret Theseus aut praemia laudis!
non ingrata tamen frustra munuscula divis
promittens tacito succepit vota labello.
nam velut in summo quatientem brachia Tauro
quercum aut conigeram sudanti cortice pinum
indomitus turbo contorquens flamine robur,
eruit (illa procul radicitus exturbata
prona cadit, late quaevis cumque obuia frangens,)
sic domito saeuum prostravit corpore Theseus
nequiquam vanis iactantem cornua ventis.
inde pedem sospes multa cum laude reflexit
errabunda regens tenui vestigia filo,
ne labyrintheis e flexibus egredientem
tecti frustraretur inobseruabilis error.
sed quid ego a primo digressus carmine plura
commemorem, ut linquens genitoris filia vultum,
ut consanguineae complexum, ut denique matris,
quae misera in gnata deperdita laeta
omnibus his Thesei dulcem praeoptarit amorem:
venerit aut ut vecta rati spumosa ad litora Diae
aut ut eam devinctam lumina somno
liquerit immemori discedens pectore coniunx?
saepe illam perhibent ardenti corde furentem
clarisonas imo fudisse e pectore voces,
ac tum praeruptos tristem conscendere montes,
unde aciem pelagi vastos protenderet aestus,
tum tremuli salis aduersas procurrere in undas
mollia nudatae tollentem tegmina surae,
atque haec extremis maestam dixisse querellis,
frigidulos udo singultus ore cientem:
'sicine me patriis auectam, perfide, ab aris
perfide, deserto liquisti in litore, Theseu?
sicine discedens neglecto numine divum,
immemor a! devota domum periuria portas?
nullane res potuit crudelis flectere mentis
consilium? tibi nulla fuit clementia praesto,
immite ut nostri vellet miserescere pectus?
at non haec quondam blanda promissa dedisti
voce mihi, non haec miserae sperare iubebas,
sed conubia laeta, sed optatos hymenaeos,
quae cuncta aereii discerpunt irrita uenti.
nunc iam nulla uiro iuranti femina credat,
nulla uiri speret sermones esse fideles;
quis dum aliquid cupiens animus praegestit apisci,
nil metuunt iurare, nihil promittere parcunt:
sed simul ac cupidae mentis satiata libido est,
dicta nihil metuere, nihil periuria curant.
certe ego te in medio versantem turbine leti
eripui, et potius germanum amittere creui,
quam tibi fallaci supremo in tempore dessem.
pro quo dilaceranda feris dabor alitibusque
praeda, neque iniacta tumulabor mortua terra.
quaenam te genuit sola sub rupe leaena,
quod mare conceptum spumantibus exspuit undis,
quae Syrtis, quae Scylla rapax, quae vasta Carybdis,
talia qui reddis pro dulci praemia uita?
si tibi non cordi fuerant conubia nostra,
saeua quod horrebas prisci praecepta parentis,
attamen in uestras potuisti ducere sedes,
quae tibi iucundo famularer serua labore,
candida permulcens liquidis vestigia lymphis,
purpureaue tuum consternens veste cubile.
sed quid ego ignaris nequiquam conquerar auris,
externata malo, quae nullis sensibus auctae
nec missas audire queunt nec reddere voces?
ille autem prope iam mediis versatur in undis,
nec quisquam apparet vacua mortalis in alga.
sic nimis insultans extremo tempore saeva
fors etiam nostris inuidit questibus auris.
Iuppiter omnipotens, utinam ne tempore primo
Gnosia Cecropiae tetigissent litora puppes,
indomito nec dira ferens stipendia tauro
perfidus in Cretam religasset navita funem,
nec malus hic celans dulci crudelia forma
consilia in nostris requiesset sedibus hospes!
nam quo me referam? quali spe perdita nitor?
Idaeosne petam montes? at gurgite lato
discernens ponti truculentum dividit aequor.
an patris auxilium sperem? quemne ipsa reliqui
respersum iuvenem fraterna caede secuta?
coniugis an fido consoler memet amore?
quine fugit lentos incurvans gurgite remos?
praeterea nullo colitur sola insula tecto,
nec patet egressus pelagi cingentibus undis.
nulla fugae ratio, nulla spes: omnia muta,
omnia sunt deserta, ostentant omnia letum.
non tamen ante mihi languescent lumina morte,
nec prius a fesso secedent corpore sensus,
quam iustam a diuis exposcam prodita multam
caelestumque fidem postrema comprecer hora.
quare facta uirum multantes vindice poena
Eumenides, quibus anguino redimita capillo
frons exspirantis praeportat pectoris iras,
huc huc adventate, meas audite querellas,
quas ego, vae misera, extremis proferre medullis
cogor inops, ardens, amenti caeca furore.
quae quoniam verae nascuntur pectore ab imo,
vos nolite pati nostrum vanescere luctum,
sed quali solam Theseus me mente reliquit,
tali mente, deae, funestet seque suosque.'
has postquam maesto profudit pectore uoces,
supplicium saevis exposcens anxia factis,
annuit inuicto caelestum numine rector;
quo motu tellus atque horrida contremuerunt
aequora concussitque micantia sidera mundus.
ipse autem caeca mentem caligine Theseus
consitus oblito dimisit pectore cuncta,
quae mandata prius constanti mente tenebat,
dulcia nec maesto sustollens signa parenti
sospitem Erechtheum se ostendit visere portum.
namque ferunt olim, classi cum moenia divae
linquentem gnatum ventis concrederet Aegeus,
talia complexum iuveni mandata dedisse:
'gnate mihi longa iucundior unice vita,
gnate, ego quem in dubios cogor dimittere casus,
reddite in extrema nuper mihi fine senectae,
quandoquidem fortuna mea ac tua fervida virtus
eripit inuito mihi te, cui languida nondum
lumina sunt gnati cara saturata figura,
non ego te gaudens laetanti pectore mittam,
nec te ferre sinam fortunae signa secundae,
sed primum multas expromam mente querellas,
canitiem terra atque infuso pulvere foedans,
inde infecta uago suspendam lintea malo,
nostros ut luctus nostraeque incendia mentis
carbasus obscurata dicet ferrugine Hibera.
quod tibi si sancti concesserit incola Itoni,
quae nostrum genus ac sedes defendere Erecthei
annuit, ut tauri respergas sanguine dextram,
tum vero facito ut memori tibi condita corde
haec uigeant mandata, nec ulla oblitteret aetas;
ut simul ac nostros invisent lumina collis,
funestam antennae deponant undique vestem,
candidaque intorti sustollant vela rudentes,
quam primum cernens ut laeta gaudia mente
agnoscam, cum te reducem aetas prospera sistet.'
haec mandata prius constanti mente tenentem
Thesea ceu pulsae ventorum flamine nubes
aereum nivei montis liquere cacumen.
at pater, ut summa prospectum ex arce petebat,
anxia in assiduos absumens lumina fletus,
cum primum infecti conspexit lintea ueli,
praecipitem sese scopulorum e vertice iecit,
amissum credens immiti Thesea fato.
sic funesta domus ingressus tecta paterna
morte ferox Theseus, qualem Minoidi luctum
obtulerat mente immemori, talem ipse recepit.
quae tum prospectans cedentem maesta carinam
multiplices animo voluebat saucia curas.
at parte ex alia florens volitabat Iacchus
cum thiaso Satyrorum et Nysigenis Silenis,
te quaerens, Ariadna, tuoque incensus amore.
. . . . . . . . . . .
quae tum alacres passim lymphata mente furebant
euhoe bacchantes, euhoe capita inflectentes.
harum pars tecta quatiebant cuspide thyrsos,
pars e divolso iactabant membra iuvenco,
pars sese tortis serpentibus incingebant,
pars obscura cavis celebrabant orgia cistis,
orgia quae frustra cupiunt audire profani;
plangebant aliae proceris tympana palmis,
aut tereti tenvis tinnitus aere ciebant;
multis raucisonos efflabant cornua bombos
barbaraque horribili stridebat tibia cantu.
talibus amplifice vestis decorata figuris
puluinar complexa suo velabat amictu.
quae postquam cupide spectando Thessala pubes
expleta est, sanctis coepit decedere divis.
hic, qualis flatu placidum mare matutino
horrificans Zephyrus proclivas incitat undas,
Aurora exoriente vagi sub limina Solis,
quae tarde primum clementi flamine pulsae
procedunt leviterque sonant plangore cachinni,
post vento crescente magis magis increbescunt,
purpureaque procul nantes ab luce refulgent:
sic tum vestibuli linquentes regia tecta
ad se quisque vago passim pede discedebant.
quorum post abitum princeps e vertice Pelei
advenit Chiron portans siluestria dona:
nam quoscumque ferunt campi, quos Thessala magnis
montibus ora creat, quos propter fluminis undas
aura parit flores tepidi fecunda Favoni,
hos indistinctis plexos tulit ipse corollis,
quo permulsa domus iucundo risit odore.
confestim Penios adest, viridantia Tempe,
Tempe, quae silvae cingunt super impendentes,
Minosim linquens doris celebranda choreis,
non vacuos: namque ille tulit radicitus altas
fagos ac recto proceras stipite laurus,
non sine nutanti platano lentaque sorore
flammati Phaethontis et aerea cupressu.
haec circum sedes late contexta locauit,
vestibulum ut molli velatum fronde vireret.
post hunc consequitur sollerti corde Prometheus,
extenuata gerens veteris vestigia poenae,
quam quondam silici restrictus membra catena
persoluit pendens e verticibus praeruptis.
inde pater diuum sancta cum coniuge natisque
advenit caelo, te solum, Phoebe, relinquens
unigenamque simul cultricem montibus Idri:
Pelea nam tecum pariter soror aspernata est,
nec Thetidis taedas voluit celebrare iugales.
qui postquam niveis flexerunt sedibus artus
large multiplici constructae sunt dape mensae,
cum interea infirmo quatientes corpora motu
veridicos Parcae coeperunt edere cantus.
his corpus tremulum complectens undique vestis
candida purpurea talos incinxerat ora,
at roseae niveo residebant vertice vittae,
aeternumque manus carpebant rite laborem.
laeua colum molli lana retinebat amictum,
dextera tum leviter deducens fila supinis
formabat digitis, tum prono in pollice torquens
libratum tereti versabat turbine fusum,
atque ita decerpens aequabat semper opus dens,
laneaque aridulis haerebant morsa labellis,
quae prius in leui fuerant exstantia filo:
ante pedes autem candentis mollia lanae
vellera uirgati custodibant calathisci.
haec tum clarisona pellentes vellera voce
talia divino fuderunt carmine fata,
carmine, perfidiae quod post nulla arguet aetas.
o decus eximium magnis virtutibus augens,
Emathiae tutamen, Opis carissime nato,
accipe, quod laeta tibi pandunt luce sorores,
veridicum oraclum: sed uos, quae fata sequuntur,
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
adveniet tibi iam portans optata maritis
Hesperus, adveniet fausto cum sidere coniunx,
quae tibi flexanimo mentem perfundat amore,
languidulosque paret tecum coniungere somnos,
leuia substernens robusto bracchia collo.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
nulla domus tales umquam contexit amores,
nullus amor tali coniunxit foedere amantes,
qualis adest Thetidi, qualis concordia Peleo.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
nascetur vobis expers terroris Achilles,
hostibus haud tergo, sed forti pectore notus,
qui persaepe vago victor certamine cursus
flammea praeuertet celeris vestigia ceruae.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
non illi quisquam bello se conferet heros,
cum Phrygii Teucro manabunt sanguine
Troicaque obsidens longinquo moenia bello,
periuri Pelopis vastabit tertius heres.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
illius egregias virtutes claraque facta
saepe fatebuntur gnatorum in funere matres,
cum incultum cano solvent a uertice crinem,
putridaque infirmis variabunt pectora palmis.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
namque velut densas praecerpens messor aristas
sole sub ardenti flauentia demetit arua,
Troiugenum infesto prosternet corpora ferro.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
testis erit magnis virtutibus unda Scamandri,
quae passim rapido diffunditur Hellesponto,
cuius iter caesis angustans corporum aceruis
alta tepefaciet permixta flumina caede.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
denique testis erit morti quoque reddita praeda,
cum teres excelso coaceruatum aggere bustum
excipiet niveos perculsae virginis artus.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
nam simul ac fessis dederit fors copiam Achiuis
urbis Dardaniae Neptunia solvere uincla,
alta Polyxenia madefient caede sepulcra;
quae, velut ancipiti succumbens victima ferro,
proiciet truncum summisso poplite corpus.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
quare agite optatos animi coniungite amores.
accipiat coniunx felici foedere diuam,
dedatur cupido iam dudum nupta marito.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
non illam nutrix orienti luce revisens
hesterno collum poterit circumdare filo,
anxia nec mater discordis maesta puellae
secubitu caros mittet sperare nepotes.
currite ducentes subtegmina, currite, fusi.
talia praefantes quondam felicia Pelei
carmina divino cecinerunt pectore Parcae.
praesentes namque ante domos invisere castas
heroum, et sese mortali ostendere coetu,
caelicolae nondum spreta pietate solebant.
saepe pater divum templo in fulgente reuisens,
annua cum festis venissent sacra diebus,
conspexit terra centum procumbere tauros.
saepe uagus Liber Parnasi vertice summo
Thyiadas effusis evantis crinibus egit,
cum Delphi tota certatim ex urbe ruentes
acciperent laeti divum fumantibus aris.
saepe in letifero belli certamine Mauors
aut rapidi Tritonis era aut Amarunsia virgo
armatas hominum est praesens hortata cateruas.
sed postquam tellus scelere est imbuta nefando
iustitiamque omnes cupida de mente fugarunt,
perfudere manus fraterno sanguine fratres,
destitit extinctos gnatus lugere parentes,
optauit genitor primaeui funera nati,
liber ut innuptae poteretur flore novercae,
ignaro mater substernens se impia nato
impia non verita est diuos scelerare penates.
omnia fanda nefanda malo permixta furore
iustificam nobis mentem avertere deorum.
quare nec talis dignantur visere coetus,
nec se contingi patiuntur lumine claro.