Brdo Helikon
nastavaš,
o Uranijin
potomče,
k mužu djevicu
dovlačiš,
o Himeneju, Himene,
o Himeneju, Himen.
Čelo cvijetom
ovjenčaj sad
mažurana što miriše,
veo uzmi i, veseo,
bijelih nogu u
sandali
zlatnoj, ovamo
dođi.
Danom radosnim
uzbuđen
počni svadbenu
pjesmu tu
zvučnim glasom
pripijevati,
nogom o zemlju udari,
mahni smrekovom
bakljom.
Poput Venere idalske
kad je došla pred
frigijskog
suca, djevica Vinija
sad za Manlija
polazi,
čista, pod
sretnim znakom,
kao mirta iz Azije
s cvjetnim granama,
blistava,
koju sebi za igranje
Hamadrijade boginje
hrane jutarnjom
rosom.
Dođi u našu
družinu,
žurno ostavi aonske
spilje, hridi i
Tespiju,
što ih natapa
hladeći
nimfa ta Aganipa.
Gospodaricu u nov dom
zovi: mladoga muža
strast
neka ljubavlju
vezuje,
kako bršljan sa
strana svih
nježan opleće
stablo.
Čiste djevice,
sad i vi –
blizu vama je
sličan dan –
zapjevajte u zboru
sve:
»O Himeneju, Himene,
o Himeneju, Himen«,
da bi radije došao,
kada začuje da
je zvan
dužnost svoju da
obavi
vodič Venere
čestite,
časnih ljubavi
veza.
Kog će više
zazivati
zaljubljeni i
ljubljeni?
Kog od bogova štovat
će
ljudi više? O Himene,
o Himeneju, Himen.
Tebe zaziva za svoj
rod
drhtav otac, a
djevice
za te skidaju s
njedra pas,
tebe tjeskobno mladi
muž
sluša požudnim
uhom.
Ti si djevojku –
divan cvijet –
sam mladiću tom
žestokom
dao sada iz
majčina
krila u ruke, Himene,
o Himeneju, Himen.
Niti Venera bez tebe
vezu ne može sklopiti
koja uživa dobar
glas.
S tobom može. Pa koji
bog
da se takmiči
s tobom?
Širom vrata otvorite!
Mlada dolazi. Vidiš
li
baklje ove
sjajnokose?
....................................
..................................
.....................................
.....................................
priječi
urođen još je stid;
sluša ipak ga sve
kroz plač
jer je nužno da
ide.
Nemoj plakati,
Vinijo,
nikad, ne boj se,
nijedna
žena divnija od tebe
nije vidjela nad
morem
jasni dan kako
sviće.
Tako često kod
bogatih
ljudi raste u šarenom
vrtu zumbulov krasan
cvijet.
Ali ne čekaj,
bježi dan:
hajde, mladenko,
dođi!
Hajde mladenko
dođi sad,
ako želiš, i glas naš
čuj.
Vidi kako ti mašu sve
zlatnim vlasima
buktinje:
hajde, mladenko,
dođi!
Neće nikada tvoj
se muž
lako odati razvratu
niti preljubu
sramotnom,
neće spavati
daleko
od tvog nježnoga
njedra,
nego, kao što vitki
trs
bliska stabla obavija,
tako ti ćeš ga
obviti
u svoj zagrljaj.
Bježi dan:
hajde, mladenko,
dođi!
O ti ležaju, koji
svim
........................................
........................................
........................................
bijela kreveta
noga.
Kakve radosti
čekaju
tvoga vlasnika, da bi
ih
kroz noć kratku
uživao
i sred podneva. Bježi
dan:
hajde, mladenko,
dođi.
Luč,
dječaci, sad dignite:
veo dolazi svadbeni.
Zapjevajte nam pjesmu
tu:
»Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen!«
Neka napokon odjekne
šala, drska i
bestidna,
gazdin dragi će,
čuvši je,
djeci orahe dijeliti:
za nj je svršena
ljubav!
Daj dječacima
orahe,
priležniče ti
lijeni, već
dosta bilo je igre
te:
odsad služi Talasiju,
daj im orahe,
momče!
Prezirao si seljanke,
priležniče, još
nedavno:
uskoro će ti
brijati
lice. Bijedniče,
bijedni moj,
daj im orahe,
momče!
Kažu, teško se
odričeš,
namirisani supruže,
tih dječaka:
odreci se!
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Znamo da si uživao
samo ono što
priliči;
suprug ne smije ni
sve to.
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
A ti, mlada, ne
odbijaj
ništa bračni što
traži drug,
da ne potraži kod
druge.
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Evo, ovo je mužev dom
–
kako bogat i ugledan!
–
daj da služi ti
odsada –
hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju,
Himen –
sve dok ne budeš
starica
sijeda, drhtava, koja
sve
kimajući
potvrđuje.
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Prijeđi sa
srećom preko tog
praga zlaćanim
nogama,
stupi kroz dveri
blistave!
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Gledaj kako te
unutra,
na počivaljci
feničkoj,
suprug s čežnjom
očekuje!
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Njemu kao i tebi žar
pali duše dubinu svu,
njegov oganj je
dublji još.
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Oblu ručicu
mladenke
pusti, djevere, –
vrijeme je
da se ide u ložnicu.
Hej, Himeneju,
Himene,
hej, Himeneju,
Himen.
Možeš, mužu, da
priđeš sad:
žena ti je u
postelji,
lice sija joj kao
cvijet
ili bijele titrice
ili crvenog maka.
Nisi – tako mi bogova
–
ti, mladoženjo, manje
lijep,
nije Venera ni tebe
zanemarila. Bježi
dan,
bez oklijevanja
priđi!
Nisi dugo oklijevao,
tu već dolaziš.
Venera
dobra neka te
čuva, jer
nisi tajio žudnje
cilj,
čistu ne
skrivaš ljubav.
Lakše bit će
prebrojiti
zrna pijeska u Africi
i svjetlucavih
zvijezda roj
nego tisuće
načina
vaše ljubavne igre.
Uživajte po volji
sad,
brzo rodite
dječicu!
Takav ne smije stari
rod
bez potomstva
presahnuti,
obnavljajte ga
stalno.
Neka Torkvat vam
maleni
nježne ruke iz
naručja
pruža majčina,
neka on
slatko smiješi se ocu
svom
otvorenih ustašca.
Neka ocu po
obličju
bude nalik, da
stranci svi
vide u njemu Manlija,
neka licem iskazuje
čednu
majčinu krepost.
Neka hvale svi tako
rod
zbog vrline mu
majčine
kako odličan
bije glas
svud Telemaha jedino
zbog Penelope majke.
Sad zatvorite,
djevice,
vrata: dosta je igre.
Vi,
časni supruzi,
živite
sretno, vršite
dužnosti
bračne snagama mladim!