Brdo Helikon nastavaš,
o Uranijin potomče,
k mužu djevicu dovlačiš,
o Himeneju, Himene,
o Himeneju, Himen.
Čelo cvijetom ovjenčaj sad
mažurana što miriše,
veo uzmi i, veseo,
bijelih nogu u sandali
zlatnoj, ovamo dođi.
Danom radosnim uzbuđen
počni svadbenu pjesmu tu
zvučnim glasom pripijevati,
nogom o zemlju udari,
mahni smrekovom bakljom.
Poput Venere idalske
kad je došla pred frigijskog
suca, djevica Vinija
sad za Manlija polazi,
čista, pod sretnim znakom,
kao mirta iz Azije
s cvjetnim granama, blistava,
koju sebi za igranje
Hamadrijade boginje
hrane jutarnjom rosom.
Dođi u našu družinu,
žurno ostavi aonske
spilje, hridi i Tespiju,
što ih natapa hladeći
nimfa ta Aganipa.
Gospodaricu u nov dom
zovi: mladoga muža strast
neka ljubavlju vezuje,
kako bršljan sa strana svih
nježan opleće stablo.
Čiste djevice, sad i vi –
blizu vama je sličan dan –
zapjevajte u zboru sve:
»O Himeneju, Himene,
o Himeneju, Himen«,
da bi radije došao,
kada začuje da je zvan
dužnost svoju da obavi
vodič Venere čestite,
časnih ljubavi veza.
Kog će više zazivati
zaljubljeni i ljubljeni?
Kog od bogova štovat će
ljudi više? O Himene,
o Himeneju, Himen.
Tebe zaziva za svoj rod
drhtav otac, a djevice
za te skidaju s njedra pas,
tebe tjeskobno mladi muž
sluša požudnim uhom.
Ti si djevojku – divan cvijet –
sam mladiću tom žestokom
dao sada iz majčina
krila u ruke, Himene,
o Himeneju, Himen.
Niti Venera bez tebe
vezu ne može sklopiti
koja uživa dobar glas.
S tobom može. Pa koji bog
da se takmiči s tobom?
Širom vrata otvorite!
Mlada dolazi. Vidiš li
baklje ove sjajnokose?
....................................
..................................
.....................................
.....................................
priječi urođen još je stid;
sluša ipak ga sve kroz plač
jer je nužno da ide.
Nemoj plakati, Vinijo,
nikad, ne boj se, nijedna
žena divnija od tebe
nije vidjela nad morem
jasni dan kako sviće.
Tako često kod bogatih
ljudi raste u šarenom
vrtu zumbulov krasan cvijet.
Ali ne čekaj, bježi dan:
hajde, mladenko, dođi!
Hajde mladenko dođi sad,
ako želiš, i glas naš čuj.
Vidi kako ti mašu sve
zlatnim vlasima buktinje:
hajde, mladenko, dođi!
Neće nikada tvoj se muž
lako odati razvratu
niti preljubu sramotnom,
neće spavati daleko
od tvog nježnoga njedra,
nego, kao što vitki trs
bliska stabla obavija,
tako ti ćeš ga obviti
u svoj zagrljaj. Bježi dan:
hajde, mladenko, dođi!
O ti ležaju, koji svim
........................................
........................................
........................................
bijela kreveta noga.
Kakve radosti čekaju
tvoga vlasnika, da bi ih
kroz noć kratku uživao
i sred podneva. Bježi dan:
hajde, mladenko, dođi.
Luč, dječaci, sad dignite:
veo dolazi svadbeni.
Zapjevajte nam pjesmu tu:
»Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen!«
Neka napokon odjekne
šala, drska i bestidna,
gazdin dragi će, čuvši je,
djeci orahe dijeliti:
za nj je svršena ljubav!
Daj dječacima orahe,
priležniče ti lijeni, već
dosta bilo je igre te:
odsad služi Talasiju,
daj im orahe, momče!
Prezirao si seljanke,
priležniče, još nedavno:
uskoro će ti brijati
lice. Bijedniče, bijedni moj,
daj im orahe, momče!
Kažu, teško se odričeš,
namirisani supruže,
tih dječaka: odreci se!
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Znamo da si uživao
samo ono što priliči;
suprug ne smije ni sve to.
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
A ti, mlada, ne odbijaj
ništa bračni što traži drug,
da ne potraži kod druge.
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Evo, ovo je mužev dom –
kako bogat i ugledan! –
daj da služi ti odsada –
hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen –
sve dok ne budeš starica
sijeda, drhtava, koja sve
kimajući potvrđuje.
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Prijeđi sa srećom preko tog
praga zlaćanim nogama,
stupi kroz dveri blistave!
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Gledaj kako te unutra,
na počivaljci feničkoj,
suprug s čežnjom očekuje!
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Njemu kao i tebi žar
pali duše dubinu svu,
njegov oganj je dublji još.
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Oblu ručicu mladenke
pusti, djevere, – vrijeme je
da se ide u ložnicu.
Hej, Himeneju, Himene,
hej, Himeneju, Himen.
Možeš, mužu, da priđeš sad:
žena ti je u postelji,
lice sija joj kao cvijet
ili bijele titrice
ili crvenog maka.
Nisi – tako mi bogova –
ti, mladoženjo, manje lijep,
nije Venera ni tebe
zanemarila. Bježi dan,
bez oklijevanja priđi!
Nisi dugo oklijevao,
tu već dolaziš. Venera
dobra neka te čuva, jer
nisi tajio žudnje cilj,
čistu ne skrivaš ljubav.
Lakše bit će prebrojiti
zrna pijeska u Africi
i svjetlucavih zvijezda roj
nego tisuće načina
vaše ljubavne igre.
Uživajte po volji sad,
brzo rodite dječicu!
Takav ne smije stari rod
bez potomstva presahnuti,
obnavljajte ga stalno.
Neka Torkvat vam maleni
nježne ruke iz naručja
pruža majčina, neka on
slatko smiješi se ocu svom
otvorenih ustašca.
Neka ocu po obličju
bude nalik, da stranci svi
vide u njemu Manlija,
neka licem iskazuje
čednu majčinu krepost.
Neka hvale svi tako rod
zbog vrline mu majčine
kako odličan bije glas
svud Telemaha jedino
zbog Penelope majke.
Sad zatvorite, djevice,
vrata: dosta je igre. Vi,
časni supruzi, živite
sretno, vršite dužnosti
bračne snagama mladim!

Collis o Heliconii
cultor, Vraniae genus,
qui rapis teneram ad virum
virginem, o Hymenaee Hymen,
o Hymen Hymenaee;

cinge tempora floribus
suave olentis amaraci,
flammeum cape laetus, huc
huc veni, niveo gerens
luteum pede soccum;

excitusque hilari die,
nuptialia concinens
voce carmina tinnula,
pelle humum pedibus, manu
pineam quate taedam.

namque Iunia Manlio,
qualis Idalium colens
venit ad Phrygium Venus
iudicem, bona cum bona
nubet alite uirgo,

floridis velut enitens
myrtus Asia ramulis
quos Hamadryades deae
ludicrum sibi roscido
nutriunt umore.

quare age, huc aditum ferens,
perge linquere Thespiae
rupis Aonios specus,
nympha quos super irrigat
frigerans Aganippe.

ac domum dominam uoca
coniugis cupidam novi,
mentem amore revinciens,
ut tenax hedera huc et huc
arborem implicat errans.

vosque item simul, integrae
virgines, quibus advenit
par dies, agite in modum
dicite, o Hymenaee Hymen,
o Hymen Hymenaee.

ut libentius, audiens
se citarier ad suum
munus, huc aditum ferat
dux bonae Veneris, boni
coniugator amoris.

quis deus magis est ama-
tis petendus amantibus?
quem colent homines magis
caelitum, o Hymenaee Hymen,
o Hymen Hymenaee?

te suis tremulus parens
inuocat, tibi uirgines
zonula solvunt sinus,
te timens cupida novos
captat aure maritus.

tu fero iuveni in manus
floridam ipse puellulam
dedis a gremio suae
matris, o Hymenaee Hymen,
o Hymen Hymenaee.

nil potest sine te Venus,
fama quod bona comprobet,
commodi capere, at potest
te volente. quis huic deo
compararier ausit?

nulla quit sine te domus
liberos dare, nec parens
stirpe nitier; ac potest
te volente. quis huic deo
compararier ausit?

quae tuis careat sacris,
non queat dare praesides
terra finibus: at queat
te volente. quis huic deo
compararier ausit?

claustra pandite ianuae.
virgo adest. viden ut faces
splendidas quatiunt comas?
. . . . . . . .
. . . . . .

. . . . . . . .
. . . . . . . .
tardet ingenuus pudor.
quem tamen magis audiens,
flet quod ire necesse est.

flere desine. non tibi Au-
runculeia periculum est,
ne qua femina pulcrior
clarum ab Oceano diem
viderit venientem.

talis in vario solet
diuitis domini hortulo
stare flos hyacinthinus.
sed moraris, abit dies.
prodeas nova nupta.

prodeas nova nupta, si
iam videtur, et audias
nostra verba. viden? faces aureas quatiunt comas:
prodeas nova nupta.

non tuus levis in mala
deditus uir adultera,
probra turpia persequens,
a tuis teneris volet
secubare papillis,

lenta sed velut adsitas
vitis implicat arbores,
implicabitur in tuum
complexum. sed abit dies:
prodeas nova nupta.

o cubile, quod omnibus
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
candido pede lecti,

quae tuo veniunt ero,
quanta gaudia, quae vaga
nocte, quae medio die
gaudeat! sed abit dies:
prodeas noua nupta.

tollite, o pueri, faces:
flammeum video venire.
ite concinite in modum
'io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.'

ne diu taceat procax
Fescennina iocatio,
nec nuces pueris neget
desertum domini audiens
concubinus amorem.

da nuces pueris, iners
concubine! satis diu
lusisti nucibus: lubet
iam seruire Talasio.
concubine, nuces da.

sordebant tibi villicae,
concubine, hodie atque heri:
nunc tuum cinerarius
tondet os. miser a miser
concubine, nuces da.

diceris male te a tuis
unguentate glabris marite
abstinere, sed abstine.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

scimus haec tibi quae licent
sola cognita, sed marito
ista non eadem licent.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

nupta, tu quoque quae tuus
vir petet caue ne neges,
ni petitum aliunde eat.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

en tibi domus ut potens
et beata viri tui,
quae tibi sine serviat
(io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee)

usque dum tremulum movens
cana tempus anilitas
omnia omnibus annuit.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

transfer omine cum bono
limen aureolos pedes,
rasilemque subi forem.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

aspice intus ut accubans
vir tuus Tyrio in toro
totus immineat tibi.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

illi non minus ac tibi
pectore uritur intimo
flamma, sed penite magis.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

mitte brachiolum teres,
praetextate, puellulae:
iam cubile adeat uiri.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

vos bonae senibus viris
cognitae bene feminae,
collocate puellulam.
io Hymen Hymenaee io,
io Hymen Hymenaee.

iam licet venias, marite:
uxor in thalamo tibi est,
ore floridulo nitens,
alba parthenice velut
luteumve papauer.

at, marite, ita me iuvent
caelites, nihilo minus
pulcer es, neque te Venus
neglegit. sed abit dies:
perge, ne remorare.

non diu remoratus es:
iam uenis. bona te Venus
iuverit, quoniam palam
quod cupis cupis, et bonum
non abscondis amorem.

ille pulveris Africi
siderumque micantium
subducat numerum prius,
qui uestri numerare volt
multa milia ludi.

ludite ut lubet, et brevi
liberos date. non decet
tam vetus sine liberis
nomen esse, sed indidem
semper ingenerari.

Torquatus volo parvulus
matris e gremio suae
porrigens teneras manus
dulce rideat ad patrem
semihiante labello.

sit suo similis patri
Manlio et facile insciis
noscitetur ab omnibus,
et pudicitiam suae
matris indicet ore.

talis illius a bona
matre laus genus approbet,
qualis unica ab optima
matre Telemacho manet
fama Penelopeo.

claudite ostia, virgines:
lusimus satis. at boni
coniuges, bene uivite et
munere assiduo ualentem
exercete iuventam.