Poljupčić tebi ukradoh u igri, Juvencije medni,
od ambrozije on slađi je imao tek.
Nije to prošlo bez kazne: naime više od sata –
sjećam se – bio sam ja kao pribijen na križ,
dok sam se ispričavao tebi, i mogao nije
moj ti nikakav plač makar umanjiti bijes.
Odmah po poljupcu vodom si obilno isprao usta
i sa prstiju pet otro s njih posljednji trag,
kao prljavu slinu ulične bludnice, tako
izbrisao si moj dodir i usana žig.
Uz to si ljutitom Amoru posve izručio mene,
mučenja za me si tad svaku izmišljao vrst,
da mi poljupčić ne bude onaj ambrozijski više,
već od čemerike on gorči da ima sad tek.
Budući da mi bijednu ljubav kažnjavaš tako,
neću nikad od sad ukrasti poljubac tvoj.

Surripui tibi, dum ludis, mellite Iuventi,
suaviolum dulci dulcius ambrosia.
verum id non impune tuli: namque amplius horam
suffixum in summa me memini esse cruce,
dum tibi me purgo nec possum fletibus ullis
tantillum vestrae demere saevitiae.
nam simul id factum est, multis diluta labella
guttis abstersisti omnibus articulis,
ne quicquam nostro contractum ex ore maneret,
tamquam commictae spurca saliva lupae.
praeterea infesto miserum me tradere amori
non cessasti omnique excruciare modo,
ut mi ex ambrosia mutatum iam foret illud
suaviolum tristi tristius elleboro.
quam quoniam poenam misero proponis amori,
numquam iam posthac basia surripiam.