Tako mi bogova, znam: kod Emilija sasvim je isto
hoćeš li usta mu ti njušiti ili ćeš čmar.
Nimalo nije čišće jedno, prljavije drugo,
čak mu je čistiji čmar, i bolji mnogo je on
jer je bez zubi; u desnima stoje, nalik na stari
nekakav kočije koš, škrbe od stope i pol;
tu je i ždrijelo poput stidnice mazge kad piša,
razvaljene u vruć, ljetni i sunčani dan.
Mnoge povalio on je i smatra da vrlo je zgodan;
treba ga dati u mlin, melje da s magarcem on!
Koja ga dotakne, za nju možemo kazati da je
dostojna bolesnom ta krvniku lizati čmar.

Non (ita me di ament) quicquam referre putaui,
utrumne os an culum olfacerem Aemilio.
nilo mundius hoc, nihiloque immundius illud,
verum etiam culus mundior et melior:
nam sine dentibus est. hic dentis sesquipedalis,
gingiuas vero ploxeni habet veteris,
praeterea rictum qualem diffissus in aestu
meientis mulae cunnus habere solet.
hic futuit multas et se facit esse venustum,
et non pistrino traditur atque asino?
quem siqua attingit, non illam posse putemus
aegroti culum lingere carnificis?