pelijskom, nekoć preplovile prozirne vode Neptuna
sve do valova Faside, Ejetova kraja,
kad su mladići argivski najbolji, ratnici snažni,
željeli Kolšanima zlatno oteti runo,
smjeli slanim se morem na brzoj vinuti lađi
jelovim veslima dotičući pučinu modru.
Sama je boginja koja gradske visoke kule
štiti izgradila plovilo koje leti po dašku,
spojivši grede omorike u trup svinuta broda.
Lađa tad prva je netaknuto okaljala more.
Čim je kljunom prosjekla ona vjetrovite vode,
čim se od udarca veslom val zabijelio pjenom,
iz dubina bijeloga mora izroniše lica
morskih Nereida, boginja što se čudovištu dive.
Toga su dana – i nikada više – očima svojim
smrtnici gola tijela morskih vidjeli nimfa,
kako do dojki vire iz srebrnomodrih dubina.
Tad se za Tetidom ljubavlju, kažu, raspalio Pelej,
tada ni Tetida prezrela brak sa smrtnikom nije,
tad joj je sam odobrio otac s Pelejem vezu.
O vi, rođeni u tom vremenu odviše sretnom,
zdravo, heroji, rode bogova, dobro potomstvo
majkama, ponovo zdravo.........................
Ja ću vas doista često u svojoj zazivati pjesmi,
posebno tebe koji si stekao slavu bez premca
sretnim brakom, Peleju, oslonče Tesalije,
kome je Jupiter, bogova otac, prepustio ljubav.
Zar te Nereida prelijepa, Tetida, grlila nije?
Tetija i Okean što morem obuhvaća zemlju
čitavu – nisu li dali ti unuku svoju za ženu?
Kucnuo čas je i došao dan je očekivan dugo,
cijela se Tesalija skupi u njegovu domu,
u dvor kraljevski naviru gosti puni veselja:
sa sobom darove nose, na licu im čita se radost.
Pust je sad Kijer i ftijska sasvim prazna je Tempa,
kuće su kranonske prazne i zidine grada Larise,
svi u Farsal nagrnuli, dvorima farsalskim žure.
Nema na polju orača, šije junaca slabe,
svinut trnokop više ne okapa vinograd niski,
bik ne prevrće kosim lemešom grudastu zemlju,
kosir kresača grana ne slabi drveća sjene;
prljava rđa po napuštenu plugu se hvata.
Ali se Pelejev kraljevski dvor sav kupa u sjaju
zlata i srebra – sve do bogatih odaja krajnjih.
Bjelokost blješti na prijestolju, pehari svijetle na stolu,
cijela se palača raduje, blista od kraljeva blaga.
Usred dvora je smješten boginjin svadbeni ležaj,
okićen indijskom slonovom kosti, tkanjem pokriven
grimiznim, obojen crvenom bojom iz školjki.
Na tom šarenom pokrovu likovi drevnih su ljudi
i junaštva heroja utkana divnom vještinom.
Dok Arijadna s prešumne obale otoka Dije
poglede baca, dok gleda Tezeja kako na lađi
brzoj bježi, u duši joj gnjev nesavladivi raste,
mada još ne vjeruje da vidi ono što vidi,
jer se tek tada iz sna varljivog prenula ona,
otkrila tek je da jadna je sama na pustome sprudu.
Mladić ne misli na nju i po moru veslima bježi:
isprazna obećanja je predao olujnom vjetru.
Stoji sred algi Minoja kći pa ga okom tužnim,
poput kamena kipa bakantice, promatra, jao,
promatra dok je preplavljuje more preteških briga;
nema više na plavoj joj kosi poveza nježna,
nema ni lakog ogrtača što zakriva prsa,
nema ni grudnjaka finog što obvija mliječne joj dojke;
sve što je popadalo u neredu s njezina tijela
postade do nogu njenih igračkom valova morskih.
Ali nije za povez se brinula ni za ogrtač,
već su joj upravljeni k tebi, Tezeju, bili
i srce cijelo i duša cijela i um joj, sav mahnit.
Bijednice, izludi Venera tebe tugovanjem dugim,
srce ti napuči brigom trnovitom onoga dana
kada je srčani Tezej, napustivši pirejske luke
obalu razvedenu, u kraljevske stigao dvore
onoga nepravednoga gortinskoga vladara.
Naime, kažu da nekoć je, natjeran okrutnom kugom,
Kekropov grad Minotauru davao stalno za gozbu
odabrane mladiće i najljepše djevice uz njih,
da bi ispaštao krivnju Androgejeva ubojstva.
Pošast je ta uništavala nevelik grad, pa je Tezej
stoga odlučio dati svoj život za dragu Atenu
radije nego da zavičaj Kekropov šalje na Kretu
na dar mrtvace koji još nisu pravi mrtvaci.
Tako na lakoj lađi, nošen povoljnim vjetrom,
stiže k velikom Minoju, k njegovu sjedištu gordom.
Odmah privuče žudne poglede kraljeve kćeri,
koja je rasla u zagrljaju majčinu nježnom,
u svom krevetu malom i čistom, mirisa punom,
poput mirte što niče hranjena vodom Eurote
ili poput raznobojna cvijeća na proljetnom dašku;
nije s njega skrenula prije svoj plameni pogled
nego što oganj joj zahvati sasvim čitavo tijelo,
prije nego što ona se uspali cijelom nutrinom.
Jao, dječače sveti okrutna srca, na ludost
podstrekaču, što miješaš ljudima s radošću brige,
i ti, vladarice Golga, Idalija zelenih šuma,
kakvom olujom ste potresli vatrene djevojke srce,
kad je toliko čeznula za tim plavokosim strancem!
A koliko je podnijela straha u klonuloj duši!
I koliko je puta problijedjela više od zlata
dok je Tezej, u želji da bijesno čudovište svlada,
kretao ili u smrt ili u pobjedu slavnu!
Ipak, draga je bogovima i nije uzalud
njima obećala darove, šutke izrekla želju.
Naime, kao što bijesni vihor Tauru na vrhu
savija hrast čije grane se tresu, savija jelu
smolaste kore, šišarki punu, i čupa im deblo
(ono s korijenom istrgnuto pada daleko,
ukoso, na sve strane zapreke pred sobom lomi),
tako je Tezej svladao neman i prostro po zemlji
dok je uzalud mahala rogom kroz ništavan vjetar.
Odande zdrav se i čitav pobjedonosno vrati
korakom nesigurnim tanki prateći konac,
da ga, dok iz labirinta izlazi, ne bi na putu
vijuga punom obmanula gradnje skrovita varka.
Zašto da još se udaljujem od prve zamisli pjesme
dugačkom pričom kako je kći napustila oca,
zagrljaj vlastite sestre, napokon zagrljaj majke
kojoj je, bijednoj i propaloj, bila jedina radost,
jer je voljela više prema Tezeju ljubav;
ili kako je do pjenovitih obala Dije
došla na lađi, kako je san joj pao na oči,
pa ju je muž bez srca napustio, bježeći morem?
Kažu da ona je često s bijesom u plamenu srcu
iz dna dubokog duše riječi sipala jasne;
čas se opet penjala tužna uz planine strme
odakle pruža se pogled na burno i golemo more,
čas je trčala prema valovitoj pučini strašnoj
dižući iznad koljena laganu odjeću svoju;
evo što žalosna reče u svojoj tužaljci zadnjoj
dok su joj ledeni jecaji suzama vlažili lice:
»Zar me od očinskih, nevjero, odvede zato oltara
da me, nevjerni Tezeju, ostaviš na pustom žalu?
Zar se na bijegu kući ne plašiš volje božanske,
noseći, nezahvalniče, teret svog krivokletstva?
Nije li ništa moglo izmijeniti okrutne tvoje
namjere? Nije u tebe ništa milosrđa bilo
da se tvoje bezdušno srce smiluje meni?
Nije to ono što nekoć si meni zamamnim glasom
obećavao bijednoj varajući me nadom,
ne, nego radostan brak i željeni obred vjenčanja;
sad su to isprazne riječi što ih vjetar raznosi zrakom.
Neka se ne uzda nijedna žena u zakletve muške,
neka se ne nada muškoj nijedna iskrenoj riječi;
dok muškarcima duša žudi da postignu nešto,
nije ih prisega strah, ne štede tad obećanja:
ali čim zadovolje svoje požudno srce,
ne pamte zadane riječi, olako zakletve krše.
Ja sam te doista izvukla sama iz vrtloga smrti,
radije ja sam odlučila tada da izgubim brata
nego da tebi ne pomognem, lašcu, u odsudnom trenu.
Zbog toga postat ću pticama plijen i zvijerima gozba,
nitko me neće mrtvu grudom zasuti zemlje.
Kakva te lavica rodila podno samotne hridi,
kakvo te začelo more, izbacilo s pjenastim valom,
kakva Sirta, grabljiva Scila, pusta Haribda,
da me tako nagrađuješ jer sam ti spasila život?
Ako si u srcu bio protiv našega braka
jer si se bojao strašnih naredbi staroga oca,
ipak si mogao odvesti mene u vaše dvore,
jer bih ti rado služila poput robinje kakve,
prala bih nježno prozirnom vodom bijele ti noge
ili bih postelju tvoju prekrivala grimiznim tkanjem.
Zašto se, izvan sebe od nesreće, uzalud žalim
vjetru koji ni za što ne zna, bez osjećaja,
koji ne može čuti niti uzvratiti riječi?
Tezej je već daleko, već hvata debelo more,
ovdje nikoga nema među algama pustim.
Tako na kraju mi odveć podrugljiva, kruta Sudbina
krati čak i to da netko moju tužaljku čuje.
Svemoćni Jupitre, kamo li sreće da najprije nisu
kekropske lađe nikad dotakle obale Knosa,
nikad da nije s dankom u krvi za divljega bika
prijevarni mornar zavezao brodsko uže na Kreti,
nikad da nije taj pokvarenjak, što okrutni naum
krio je privlačnim likom, ugošćen u kući našoj!
Kamo da krenem? U kakvu da nadu se, propala, uzdam?
Zar da idem na idska brda? Ah, širok me ponor
dijeli od njih, odvaja pučina bijesnoga mora.
Zar će mi otac pomoći? Njega napustih ja sama
radi mladića što okalja ruke ubojstvom mog brata.
Da li da utjehu tražim u vjernoj ljubavi muža?
U bijeg se dao, dok se vitka svijaju vesla!
Uz to na obali zaklona nema taj samotni otok,
nema na valove morske uokrug izlaza nigdje,
nema načina za bijeg, nema nade; sve šuti,
sve je pusto, i sve mi smrt predskazuje ovdje.
Ipak, neće mi prije smrt zaklopiti oči,
niti će misao umorno tijelo napustiti prije
no što od bogova zatražim, izdana, pravednu kaznu
i u posljednjem času zamolim zaštitu neba.
Stog, Eumenide, vi koje kaznom svetite zločin
muškaraca i koje, s kosom od zmija na čelu,
zračite gnjevom što vam iz grudi izbija s dahom,
dođite, dođite ovamo, čujte tužaljke moje,
jer ih u mukama, jao, čupam iz srži svog bića,
bijedna, uboga, ljuta, slijepa od ludoga bijesa.
Budući da se istina rađa iz dna mog srca,
ne dopustite stoga da uzaludno se tužim,
nego dajte da Tezej, kako me ostavi samu,
načinom istim unesreći, boginje, sebe i svoje!«
Tek što je ove iz srca tužnog izvila riječi
tražeći, zdvojna, tešku kaznu za okrutna djela,
namigne vladar joj bogova nesavladivim migom:
od tog pokreta zadršću zemlja i strahotno more,
nebeski pokrov svjetlucavim zvijezdama uz to potrese.
Samom Tezeju um tad slijepa obvije tama,
njemu iz zaboravljiva srca nestane svega,
svih onih naloga koje je dotada pamtio stalno:
povoljni znak za tužnog zaboravi dignuti oca
da svoj najavi povratak sretan u atensku luku.
Kažu da nekoć je Egej, kad je prepuštao sina
vjetru da ga iz grada boginje lađom odnese,
nalog ovakav mladiću uz zagrljaj posljednji dao:
»Sine moj jedini, koji si draži mi od sveg života,
sine kojega prisilno šaljem na opasan pothvat,
tek što mi duboku starost usreći povratkom svojim,
kad te već moja sudbina i tvoja žestoka hrabrost
grabe meni uprkos – iako umorne oči
još mi se nisu nasitile tvog dragoga lika –
neću te pustiti s radošću u srcu niti s veseljem,
neću ti dati da sa sobom povoljne znakove nosiš,
nego ću najprije izreći tužaljke mnoge iz duše,
uz to ću posuti zemljom i pepelom sjedine svoje,
zatim ću staviti jedra u boji na katarke lađe
kako bi platno zatamnjeno iberskom rđom
moju objavilo bol i plamene brige u duši.
Ali ako Atena, stanovnica Itona svetog,
koja milostivo štiti naš rod i Erehteja zemlju,
dade da desnicu poprskaš krvlju onoga bika,
tada doista pazi da zapamtiš naloge ove,
neka duboko ti žive u srcu za sva vremena:
čim ti oko ponovo ugleda naše brežuljke,
neka jarboli žalobnu odjeću posvuda skinu,
konopi neka pleteni bijela podignu jedra,
da bih radostan, čim ih opazim, vesele vijesti
saznao, kad tvog povratka nastupi sretan trenutak.«
Ovi su nalozi, što ih je Tezej pamtio nekad
stalno, nestali sada poput oblaka s vrha
snježnoga brda kad ih odagna žestoki vjetar.
Dok mu je otac poglede bacao s visoke kule
i uništavao plačući stalno oči tjeskobom,
čim je spazio vjetrom naduto platno jedara,
bacio naglo se s najvišeg vrha kamene hridi
misleći da mu je Tezeja otela kruta sudbina.
Tako, kad srčani Tezej uđe u očevom smrću
rastužen dom, tad bol on osjeti istu duboku
kakvu je bezdušan nanio Minojevoj kćeri.
Ona međutim je gledala tužno sve dalju joj lađu,
prevrtala je bezbrojne brige u ranjenoj duši.
Ali s druge je strane dojurio Jakho u cvijeću
s pratnjom svojom Satira i Silena iz Nise;
tebe je tražio, Arijadno, u ljubavnom žaru.
............................................
One su ludovale, vatrene, mahnita duha
vičući »Iju, iju!« i snažno tresući glavom.
Jedne su mahale tirsom s krunom od lišća na vrhu,
druge su vitlale udove raskomadana junca,
isprepletenim su zmijama struk opasivale treće,
četvrte, noseći škrinjice, slavljahu orgije mračne
koje neupućeni spoznati uzalud žele;
neke su udarale u bubnjić pruženom rukom
ili su prodoran vabile zvek iz cimbala oblih;
mnoge su duvale u rog s muklim, dubokim zvukom,
dok je barbarska frula neobičnim ciktala glasom.
Takvi su divni likovi krasili bogati pokrov
čijim je naborom bračni bio ogrnut ležaj.
Pošto je tesalska mladež željne napasla oči,
svetim je bogovima tada ustupila mjesto.
Kao što Zefir ujutro zapuše i zatalasa
mirno more i potakne valove uzburkane,
dok se Zora diže nad pragom putnika Sunca;
oni se najprije lagano kreću gonjeni blagim
lahorom, i od njihova smijeha mala je buka,
zatim su, kako raste taj vjetar, sve jači i jači
i u daljinu valjaju blistav rumeni odsjaj;
tako su svi napustili predvorje kraljeva dvora,
svatko se svojoj vraćao kući vlastitim putem.
Poslije njihova odlaska prvi je s pelijskog vrha
došao Hiron s mnogim darovima iz šuma:
koje god cvijeće raste na poljima, koje god rađa
tesalska zemlja na visokim brdima, koje god niče
blizu riječnih voda uz blagi zapadni vjetar,
sve je to spleo u vijence što ih je donio lično –
dodir njihova ugodna mirisa nasmije kuću.
Odmah zatim dođe Penej iz zelene Tempe,
Tempe koju nadvisuju i okružuju šume
(ondje je pustio nimfe da vode u slavlju kola);
ne dođe praznih ruku: donio s korijenjem on je
visoke bukve i tanani lovor uspravna stabla,
uz to platanu gipku, vitku topolu – tu sestru
Faetonta kog plamen proguta – i visoki čempres.
Sve to zajedno posadi okolo dvora i stvori
široko predvorje, natkrito mekim zelenim lišćem.
Nakon njega priđe izumitelj mudri, Prometej,
sa tek vidljivim tragom svoje davnašnje kazne,
koju je podnio nekoć dok je visio pripet,
udova vezanih lancem, na vrhu strmovite stijene.
Zatim i otac bogova dođe sa suprugom svetom,
s djecom, tek tebe ostavi sama na nebu, Febe,
sestru ti blizanku, Idra stanovnicu, u šumi gorskoj:
ona je, naime, prezrela Peleja zajedno s tobom,
nije uz svadbene baklje Tetide htjela da bude.
Pošto su bogovi savili tijela na sjedišta bijela,
iznijeto bude na stolove mnogo raznovrsne hrane:
uto započnu Parke, uz lagane pokrete tijelom,
pjevati pjesme iz kojih se saznaje istina čista.
Njihova drhtava tijela je obavijala sasvim
bijela haljina s grimiznim rubom što seže do peta;
ružičaste su vrpce krasile snježno im tjeme,
ruke su njihove vršile redovnu obrednu radnju.
Lijeva je držala preslicu mekom obvitu vunom,
desna, lagano sučući niti, čas im je oblik
davala savivši prste, čas ih na palac je vješti
motala, čas je vreteno s oblim vrtjela valjkom;
zubi su stalno čupali, izravnavali pređu,
s usnica njihovih suhih komadi su visjeli vune
koji su nedavno još iz glatkih stršali niti;
a pred nogama njihovim košarice od pruća
skupljale meka su klupka bijele predene vune.
Dok su one radile klupka, jasnim su glasom
ovu sudbinu izricale u pjesmi božanskoj
koju nijedno potomstvo za laž optužiti neće:
»Ti što povećavaš hrabrošću silnom izvanrednu slavu,
čuvaru sve Ematije, najdraži Opinu sinu,
poslušaj istine riječ, proročanstvo koje ti sestre
na dan svečan otkrivaju. Pređa određuje sudbu:
igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Doći će uskoro Večernja zvijezda što sa sobom nosi
sve što muževi žele, sa sretnom će zvijezdom ti doći
supruga koja će duh tvoj zatraviti ljubavnim žarom,
oko snažnoga vrata ruke ti oviti glatke.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Nije nijedna još kuća takvu štitila ljubav,
nije nijedna još ljubav povezala ljubljene tako
kao što Tetidu spaja i Peleja u skladnu braku.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Rodit će vama se sin, neustrašivi dični Ahilej –
grudi mu junačke gledat će protivnik, nikada leđa –,
bezbroj će puta u trčanju svladati svoje takmace,
preteći on će vatrene korake košute brze.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Nijedan heroj neće mu biti ravan u ratu
u kom će trojanska krv natapati frigijska polja,
u kom će zidine Troje razarati opsadom dugom
treći nasljednik prijestolja Pelopa krivokletnika.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Često o njegovoj vanrednoj hrabrosti, djelima slavnim
plačem svjedočit će majke na sprovodima sinova
kada nečešljanu sijedu raspuste kosu
i kad nejakim udare rukama uvela prsa.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Naime, kao što žetelac kosi klasove guste
pod suncem žarkim i žanje ožutjela polja,
tako će i on obarati oružjem strašnim Trojance.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Svjedok će velike hrabrosti biti voda Skamandra
koju kroz više ušća guta brzi Helespont;
njoj će korito suziti gomila mrtvih tjelesa,
duboki tok će joj topao biti od smiješane krvi.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Najzad, i plijen će svjedočiti predan njemu već mrtvu,
kada okrugli humak, visok od nasute zemlje,
primi žrtveni dar: bijelo djevojke tijelo.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Čim Ahejcima umornim bude dala Sudbina
raskinuti Neptunov obruč na dardanskom gradu,
krvlju će svojom Poliksena grob natopiti nasut:
kao žrtveno janje od udarca dvosjeklog mača
past će obezglavljena trupa na koljena slaba.
Igrajte hitro, vretena, hitro zatežite niti!
Neka u bark sretan
suprug boginju primi,
neka se preda mužu
već odavno žuđena mlada.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Dadilja neće joj više moći uz jutarnji
pozdrav
u zoru oko vrata
obmotati vrpcu od sinoć.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!
Neće se bojati majka da djevojka spava zbog
svađe
sama, niti odbaciti
nadu u unuke mile.
Igrajte hitro,
vretena, hitro zatežite niti!«
Takvim su pjesmama sretnim nekoć Peleju Parke
pjevale
proročanstva iz nadahnutoga srca.
Tada su, naime,
posjećivali bogovi lično
čestite
kuće heroja i bili u društvima smrtnih,
jer još nisu
pobožnost bili prezreli ljudi.
Otac je bogova
često, nazočan u sjajnom hramu
kad se o blagdanima
prinosila godišnja žrtva,
gledao kako stotinu
bikova leži na zemlji.
Lutalica je Bakho s
vrha Parnasa često
vodio glasnu
četu Tijada rasutih vlasi,
a sav bi narod Delfa
grnuo jureći trkom
da u dimu oltara
radosno dočeka boga.
Često je Mars u
smrtonosnim bitkama prisutan bio,
ili vladarica Tritona
ili iz Ramnunta djeva:
oni su redove
ratničke poticali na borbu.
Ali otkada zemlju
kalja sramotan zločin,
otkad je
pravičnost nestala svima iz požudne duše,
otkad su braća
zaprljala ruke bratovom krvi,
otkad je prestao
žaliti sin kad roditelj umre,
otac poželio smrt
prvorođenog sina, da snahu
bez straha
maćehom stvori, oduzevši njoj djevičanstvo,
otkad bogohulna majka
bogohulno kalja penate
podajući se sinu
koji ne sluti varku –
otad za dobro i zlo
već ne zna opačina bijesna,
i svoj pravični
duh su od nas odvratili bozi.
Zato ne smatraju
dostojnim posjeta skupove ljudske
niti dopuštaju da ih
na javi ugleda smrtnik.