Preko pučine je Atis svoj krmanio brzi brod
da bi stigao, nestrpljiv, u taj frigijski sveti gaj
gdje pod krošnjama, sjenovit, stoji boginje šumski dom;
ondje, obuzet bjesnoćom, kao bezumni, ludi stvor,
on sa prepona odsječe sebi kamenom oštrim ud.
A kad opazi da nema više nikakav muški znak,
da okaljala je zemlju svuda iz rane svježa krv,
ona prihvati tad bijelim svojim rukama bubanj lak –
o Kibelo, tvoj je bubanj bio, majčice, tebi drag –
i iz bikovske te kože nježnim prstima stvori zvuk,
zatim zapjeva u transu svojoj pratnji ovakav pjev:
»Ded požurite, Kibelin sve vas zove šumovit vis;
poput krda njena vi ste, koje, Galkinje, luta svud,
vi ste prognaniku nalik koji luta u strani kraj:
tako slijedile ste mene, uvijek odane vodstvu mom,
svim olujama uprkos kad je divljao morski val,
i – jer Venera vam mrska – svoju zatrste muškost svu.
Razveselit će vas odmah do vladarice brzi trk!
Stog ne oklijevajte dugo već požurite za mnom sad
u Kibelin taj šumarak gdje je frigijski njezin dom,
gdje se glasa mali bubanj, gdje se cimbala čuje zvek
i gdje Frižanin iz frule svoje izvlači dubok ton,
bršljanonoša Menada svih zabacuje glave ples,
gdje urlikanjima oštrim sav odjekuje sveti lug,
i gdje pratilje Kibele uvijek pomamni vije let;
neka tamo sad nas vodi odmah, najbrže, svečan ples.«
tek što otpjeva to Atis – više ženski no muški stvor –,
već zaurliče sva pratnja, dok im jezik koči grč,
i tu začuje se cimbal, i zabruji bubnjić lak,
pa tad najžurnije krene prema zelenoj Idi kor.
Naprijed zadihana kroči, sva u bjesnilu, gubi dah,
kroz guštike luda Atis, dok je bubnjića prati zvuk,
poput nepokorna junca što pred jarmom se u bijeg da.
Za brzonogim tim vođom sad se Galkinje žure sve.
Čim su iznurene prešle i Kibelina hrama prag,
od sve pregoleme muke njih bez Cerere stigne san.
Sasvim savlada ih umor i na oči im padne mrak:
i odmaranje odnese njima pomamni duha bijes.
Kad zlatoliko je Sunce svojih pogleda žarki sjaj
posvud prosulo kroz eter, preko kopna, na mora bijes,
kad je otjeralo krepkim svojim konjima mrklu noć,
gle, probudila se Atis, jer je napusti hitro San,
kojeg opet Pasiteja u svoj zagrljaj primi tad.
Nakon blagotvorne noći koja utiša ludi bijes,
kad je sagledala Atis svoje vlastite čine sve
i kad spoznala je jasno što sve izgubi, gdje je sad,
natrag ode do pličina, dok je uzburkan sav joj duh.
Ondje gledajući more – a u oku joj suza trag –
svojoj domovini tužno ovu žalosnu reče riječ:
»Stvoriteljice ti moja, roditeljice, dome moj,
evo, ostavih te bijedan, kao kakav bjegunac rob
gospodara, pa u idski tad pokročih nogom gaj,
da bih živio u snijegu gdje je zvijerima leden log,
da sve jazbine upoznam otkle ori se njihov rik;
gdje si, domovino mila, gdje moj zavičaj leži drag?
Sama zjenica bi htjela tamo poslati pogled svoj
bar dok traje ovaj predah kad izbezumljen nije duh.
Zar ću lutati, daleko od svog kraja, po šumi toj,
lišen roditelja, doma, prijatelja, imanja svog?
Lišen foruma, palestre, stadiona, igara svih?
O ti prebijedno srce, još ti ostaje samo plač!
Kojih spolova i dobi nisam uzeo dosad lik?
Sad sam žena; bijah momak, bijah efeb i dijete ja,
bijah vježbališta ponos i u hrvačkoj borbi jak:
posjećivali su mnogi moja vrata i kućni prag,
a i ukrašen je cvjetnim bio vijencima uvijek dom
već u osvit, kad je sunce rastjerivalo noćni san.
Zar ja službenica bit ću svih bogova, Kibelin rob,
zar Menada, uškopljenik, svoje ličnosti samo sjen?
Zar ja bit ću tu na Idi što je pokriva studen snijeg?
Zar pod frigijskim ću visom ja provesti čitav vijek,
tu gdje šumska živi srna, u čestarima vepar ljut?
Sada žalim što uradih, sada kajem se za svoj čin.«
Čim je s ružičastih usna ovaj sišao hitri zvuk,
i do ušiju bogova sasvim nova je stigla vijest,
tad Kibela iz svog jarma odmah lavovski pusti par,
uz to dušmaninu stoke, onom lijevom, nalog da:
»Ti otiđi k njemu«, reče, »neka zahvati njega bijes,
neka podbadan tim bijesom u moj opet otrči gaj:
odveć drzak je kad misli da će izbjeći moju vlast.
Pa i udaraj se repom, bolno vlastiti šibaj bok,
i po čitavome kraju neka odzvanja glasan rik,
neka trese ti se griva što je mišićav nosi vrat!«
Tako naredi Kibela i sa jarma mu skine vez.
Sama potičući sebe, sada požuri divlja zvijer
i u jurnjavi toj riče, svuda nogama lomi grm.
A kad do obale dođe gdje se bijeli pjeni val
i kad vidje mlade Atis pokraj mramorna mora lik,
na nju nasrnu i pogna, opet ludu, u divlji gaj.
Tu je Atis sve do smrti otad ostala kao rob.
O ti boginjo Kibelo, gospodarice moćna ti,
neka ostane daleko od mog doma tvoj strašni bijes,
neka druge zakovitla tvoje pomame ludi vir!

Super alta vectus Attis celeri rate maria,
Phrygium ut nemus citato cupide pede tetigit,
adiitque opaca siluis redimita loca deae,
stimulatus ibi furenti rabie, vagus animis,
devolsit ili acuto sibi pondera silice,
itaque ut relicta sensit sibi membra sine viro,
etiam recente terrae sola sanguine maculans,
niveis citata cepit manibus leve typanum,
typanum tuum, Cybebe, tua, mater initia,
quatiensque terga tauri teneris cava digitis
canere haec suis adorta est tremebunda comitibus.
'agite ite ad alta, Gallae, Cybeles nemora simul,
simul ite, Dindymenae dominae vaga pecora,
aliena quae petentes velut exules loca
sectam meam exsecutae duce me mihi comites
rapidum salum tulistis truculentaque pelagi
et corpus evirastis Veneris nimio odio;
hilarate erae citatis erroribus animum.
mora tarda mente cedat: simul ite, sequimini
Phrygiam ad domum Cybebes, Phrygia ad nemora deae,
ubi cymbalum sonat vox, ubi tympana reboant,
tibicen ubi canit Phryx curuo grave calamo,
ubi capita Maenades ui iaciunt hederigerae,
ubi sacra sancta acutis ululatibus agitant,
ubi suevit illa diuae volitare vaga cohors,
quo nos decet citatis celerare tripudiis.'
simul haec comitibus Attis cecinit notha mulier,
thiasus repente linguis trepidantibus ululat,
leve tympanum remugit, cava cymbala recrepant.
viridem citus adit Idam properante pede chorus.
furibunda simul anhelans uaga vadit animam agens
comitata tympano Attis per opaca nemora dux,
veluti iuvenca vitans onus indomita iugi;
rapidae ducem sequuntur Gallae properipedem.
itaque, ut domum Cybebes tetigere lassulae,
nimio e labore somnum capiunt sine Cerere.
piger his labante languore oculos sopor operit;
abit in quiete molli rabidus furor animi.
sed ubi oris aurei Sol radiantibus oculis
lustravit aethera album, sola dura, mare ferum,
pepulitque noctis umbras vegetis sonipedibus,
ibi Somnus excitam Attin fugiens citus abiit;
trepidante eum recepit dea Pasithea sinu.
ita de quiete molli rapida sine rabie
simul ipsa pectore Attis sua facta recoluit,
liquidaque mente vidit sine quis ubique foret,
animo aestuante rusum reditum ad vada tetulit.
ibi maria uasta visens lacrimantibus oculis,
patriam allocuta maestast ita voce miseriter.
'patria o mei creatrix, patria o mea genetrix,
ego quam miser relinquens, dominos ut erifugae
famuli solent, ad Idae tetuli nemora pedem,
ut aput niuem et ferarum gelida stabula forem,
et earum omnia adirem furibunda latibula,
ubinam aut quibus locis te positam, patria, reor?
cupit ipsa pupula ad te sibi derigere aciem,
rabie fera carens dum breve tempus animus est.
egone a mea remota haec ferar in nemora domo?
patria, bonis, amicis, genitoribus abero?
abero foro, palaestra, stadio et gyminasiis?
miser a miser, querendum est etiam atque etiam, anime.
quod enim genus figurast, ego non quod obierim?
ego mulier, ego adulescens, ego ephebus, ego puer,
ego gymnasi fui flos, ego eram decus olei:
mihi ianuae frequentes, mihi limina tepida,
mihi floridis corollis redimita domus erat,
linquendum ubi esset orto mihi Sole cubiculum.
ego nunc deum ministra et Cybeles famula ferar?
ego Maenas, ego mei pars, ego vir sterilis ero?
ego viridis algida Idae nive amicta loca colam?
ego vitam agam sub altis Phrygiae columinibus,
ubi cerua siluicultrix, ubi aper nemorivagus?
iam iam dolet quod egi, iam iamque paenitet.'
roseis ut huic labellis sonitus citus abiit
geminas deorum ad aures nova nuntia referens,
ibi iuncta iuga resoluens Cybele leonibus
laeuumque pecoris hostem stimulans ita loquitur.
'agedum,' inquit 'age ferox i fac ut hunc furor agitet,
fac uti furoris ictu reditum in nemora ferat,
mea libere nimis qui fugere imperia cupit.
age caede terga cauda, tua verbera patere,
fac cuncta mugienti fremitu loca retonent,
rutilam ferox torosa ceruice quate iubam.'
ait haec minax Cybebe religatque iuga manu.
ferus ipse sese adhortans rapidum incitat animo,
vadit, fremit, refringit virgulta pede uago.
at ubi umida albicantis loca litoris adiit,
teneramque uidit Attin prope marmora pelagi,
facit impetum. illa demens fugit in nemora fera;
ibi semper omne vitae spatium famula fuit.
dea, magna dea, Cybebe, dea domina Dindymi,
procul a mea tuos sit furor omnis, era, domo:
alios age incitatos, alios age rabidos.