Javlja se
Večernja zvijezda; mladići, na noge. Ona
svjetlost svoju, što
dugo je čekamo, napokon diže.
Vrijeme je: ustati
treba, napustiti bogatu gozbu:
sad će djevice
doći, pjevat će sad se Himenej.
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Djevojke, da li
mladiće vidite? Naprijed u bitku!
Jer
Večernjača plam svoj pokazuje sada nad Etom.
Nema sumnje: vidite
kako su skočili hitro?
Nisu skočili
slučajno: pjevat će pobjedu svoju.
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Nećemo lako,
drugari, odnijeti pobjede palmu.
Gledajte kako
razmišljaju djevojke između sebe!
Ne razmišljaju
uzalud: dostojno stvorit će nešto;
nije ni čudo,
kad trude se svojom pameću cijelom.
Nama je pamet na
jednoj strani, na drugoj uši;
pravo je ako nas
poraze: napor pobjeda voli.
Zato bar sada punu
pažnju obratite borbi!
Sad će
započeti s pjesmom, trebat će odgovor dati.
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Večernja
zvijezdo, tko je okrutniji od tebe gore?
Možeš oteti kćer
iz naručja njezine majke,
kćer iz
naručja majke oteti, dok se je drži,
nevinu djevojku tada
silovitom dati mladiću.
Što okrutnije
čini osvajač kad porobi zemlju?
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Večernja
zvijezdo, tko je ljubazniji od tebe gore?
Svojom vatrom
potvrđuješ vezu sklopljena braka
koju zasniva muž
prema dogovoru otaca
ali je ne ostvaruje
dok se ne pojaviš, sjajna.
Koji je bogova dar
žuđeniji od toga časa?
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Večernja
zvijezda je od nas, drugarice, odnijela jednu.
..........................................................................
..........................................................................
..........................................................................
Kad se god pojaviš,
noćni ophod započinje straža.
Noću se lopovi
kriju, no ti ih, Večernjačo, često
na djelu uhvatiš kad
se pod imenom Danice vraćaš.
Neka te djevojke grde
u svojim tužbama lažnim.
Neka te grde, kad ono
što grde potajno žele!
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Kao što skrovit
cvijet u vrtu tajnome raste –
ne dira tu ga stoka,
ne siječe nikakvo ralo,
dašci ga miluju,
jača ga sunce, hrani ga kiša;
mnogi su željeli
njega mladići, djevojke mnoge;
otkad, ubran vrhom
nokta, osta bez cvata,
mladić ne želi
nijedan, nijedna djevojka njega –
tako je djevojka, dok
je nevina, svojima draga;
a kad izgubi
čisti cvijet i zaprlja tijelo,
tad se mladićima
ne sviđa, niti je djevojke vole.
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!
Kao što sama loza na
tlu golome raste –
ne može nikad
izrasti, slatkoga roditi grožđa
nego stabljiku nježnu
svija pod teretom svojim,
ubrzo vrškom trsa
dotiče vlastiti korijen,
pa je ni seljak ne
gaji, niti je govedo štedi;
no kad se
slučajno spoji s brijestom kao sa mužem,
tad je uzgaja seljak,
a stoka je brstiti ne smije –
tako i djevojka
ostaje jalova kad se ne uda;
a kad, sazrela za to,
brak ona doličan sklopi,
mnogo je draža mužu,
manje je ocu na teret.
Djevojko, ti se ne
opiri svojem suprugu takvu!
Ne smiješ se oprijeti
onome kom te je predao otac,
otac i majka, a njima
se pokoravati moraš.
Djevičanstvom
raspolažu ujedno otac i majka:
trećina pripada
ocu, trećina pripada majci,
tvoja je trećina
samo: nemoj se sporiti s njima
koji su i ta prava
ustupili zetu s mirazom.
Himene, o Himeneju,
Himen, Himeneju, dođi!