Ti bi, Flavije, hvalio mi rado
svoju draganu, tajio je ne bi,
da ti neskladna nije, neotmjena.
No odabireš bilo kakvu kurvu
grozničavu, i stid te to je reći.
Tvoj te odaje ležaj da ti noći
nisu puste, on viče, premda šuti,
sav od lovora, masti premirisav;
viče isto to jastuk istrt svugdje,
škripa kreveta trošnog koji dršće,
šetnja njegova stalna tamo-amo.
Blud prešutjeti nećeš moći. Zašto?
Jer da ludosti činiš mnoge, kažu
sva od kurvanja bedra izmoždena.
Zato, imaš li curu lijepu, ružnu,
priznaj: tebe i ljubav tvoju želim
skladnim uznijeti stihom do nebesa.

Flavi, delicias tuas Catullo,
ni sint illepidae atque inelegantes,
velles dicere nec tacere posses.
Verum nescio quid febriculosi
scorti diligis: hoc pudet fateri.
Nam te non viduas iacere noctes
nequiquam tacitum cubile clamat
sertis ac Syrio fragrans olivo,
pulvinusque peraeque et hic et ille
attritus, tremulique quassa lecti
argutatio inambulatioque.
Nam ibi stat. Pudet nihil tacere.
Cur? Non tam latera ecfututa pandas,
ni tu quid facias ineptiarum.
Quare, quidquid habes boni malique,
dic nobis. Volo te ac tuos amores
ad caelum lepido vocare versu.