Sasvim mala je Otonova glava,
selji Heriju uvijek smrde noge,
Libon nježno i lako, fino prdi:
da se na njima to bar zgadi tebi
i Fufidiju, prekuhanom starcu.
Opet s nepravom mrzit ćeš sav ljutit,
ti – imperator moćni – moje jambe.

Othionis caput oppido est pusillum, et eri rustice semilauta crura,
subtile et leve peditum Libonis, si non omnia, displicere vellem
tibi et Sufficio seni recocto... irascere iterum meis iambis
inmerentibus, unice imperator.