Mi, Licinije, dokoni smo jučer
mnoge igrali igre pune duha
s mojim tekama, prema dogovoru.
Svaki od nas u igri pisao je
male pjesme u različitu metru,
natječući se sve u šali, vinu.
I od tebe sam otišao zanijet
tvojim šarmom i iskričavim duhom,
nisam mario više ni za jelo,
san mi spokojan nije dolazio,
već po postelji prevrtah se mahnit,
jedva čekah da dan mi opet svane,
da razgovaram s tobom, skupa budem.
Kad su udovi izmučeni patnjom
ipak klonuli kao polumrtvi,
ovu sastavih za te, mili, pjesmu
da ti iskaže kako teško patim.
Sada, molim te, nemoj biti drzak,
nemoj odbiti, srce, moje molbe,
da te Nemeza ne kazni zbog toga.
Vrlo stroga je: vrijeđati je nemoj!

Hesterno, Licini, die otiosi
multum lusimus in meis tabellis,
ut convenerat esse delicatos:
scribens versiculos uterque nostrum
ludebat numero modo hoc modo illoc,
reddens mutua per iocum atque vinum.
Atque illinc abii tuo lepore
incensus, Licini, facetiisque,
ut nec me miserum cibus iuvaret
nec somnus tegeret quiete ocellos,
sed toto indomitus furore lecto
versarer, cupiens videre lucem,
ut tecum loquerer simulque ut essem.
At defessa labore membra postquam
semimortua lectulo iacebant,
hoc, iucunde, tibi poema feci,
ex quo perspiceres meum dolorem.
Nunc audax cave sis, precesque nostras,
oramus, cave despuas, ocelle,
ne poenas Nemesis reposcat a te.
Est vemens dea: laedere hanc caveto.