Pismo, pjesniku nježnom Ceciliju
ja bih htio da kažeš neka pusti
žale jezerske, kule Novog Koma,
u Veronu što brže neka hita,
jer bih htio da čuje neki naum
svoga dobroga i mog prijatelja.
Stoga grabit će cestom ako shvaća,
premda djevojka krasna zvat će njega
natrag tisuću puta, grleći ga,
zadržavati molbom pokraj sebe;
ona, ako sam pravo čuo, za njim
sada ljubavlju bezgraničnom gori.
Jer od dana kad ču ga kako čita
o Kibeli tek započeto djelo,
otad izjeda jadnu srca oganj.
Ja ti, djevojko, praštam – ti si bolja
nego Sapfina muza: Cecilije
stvarno »Veliku majku« lijepo poče.

Poetae tenero, meo sodali,
velim Caecilio, papyre, dicas
Veronam veniat, Novi relinquens
Comi moenia Lariumque litus:
nam quasdam volo cogitationes
amici accipiat sui meique.
Quare, si sapiet, viam vorabit,
quamvis candida milies puella
euntum revocet, manusque collo
ambas iniciens roget morari.
Quae nunc, si mihi vera nuntiantur,
illum deperit impotente amore:
nam quo tempore legit incohatum
Dindymi dominam, ex eo misellae
ignes interiorem edunt medullam.
Ignosco tibi, Sapphica puella
musa doctior: est enim venuste
Magna Caecilio incohata mater.