Svih poluotoka i otoka cvijetu,
o Sirmione, gdje god ima vlast Neptun,
sred bistra jezera, sred mora kog silna –
o s kakvom radošću te opet sad gledam!
Napustih polja – ne vjerujem sam sebi –
bitinijska, po tebi pasem svoj pogled.
Ta što je ljepše nego kad, lišen svih briga,
bez bremena na duši, trudan, sit rada
u tuđoj zemlji, dođeš jednom k svom domu
gdje spokojna te čeka žuđen tvoj krevet?
To najveća je plaća za sav trud, patnju.
O Sirmione, zdravo; evo tvog gazde,
sad raduj mu se skupa s lidijskim valom;
i neka smjehovi se kućni svi smiju!

Paene insularum, Sirmio, Insularumque
ocelle, quascumque in liquentibus stagnis
marique vasto fert uterque neptunus,
quam te libenter quamque laetus inviso,
vix mi ipse credens Thyniam atque Bithynos
liquisse campos et videre te in tuto.
O quid solutis est beatius curis,
cum mens onus reponit, ac peregrino
labore fessi venimus larem ad nostrum,
desideratoque acquiescimus lecto?
Hoc est quod unum est pro laboribus tantis.
Salve, o venusta Sirmio, atque ero gaude
gaudente; vosque, o Lydiae lacus undae,
ridete quidquid est dome cachinnorum.