Nemaš, Furije, roba niti kase,
niti stjenica, pauka ni vatre,
nego maćehu jedino i oca
koji zubima kamen mogu gristi:
lijepo živiš ti s ocem svojim starim
pa i s njegovom suprugom od drva.
Ja se ne čudim: svi ste sasvim zdravi,
vaša probava dobra, nije strah vas
niti požara, ni dom da se sruši,
niti otrova, niti zločinaca,
ni opasnosti drugih koje prijete.
Vaša tijela su suha poput roga –
ili nečega što je još i suše –
od vrućine, od zime i od gladi.
Kako ne bi ti bio sretan, blažen?
Ta ne znojiš se niti ikad sliniš,
nisi prehlađen gadno niti balav.
Dodaj ovoj čistoći stvar još čišću:
tvoja guzica sija kao tava,
jer u godini deset puta kakiš,
i to tvrđe je nego bob i šljunak;
da se tareš i brišeš samom rukom,
ti zaprljao ne bi nikad prste.
Nemoj, Furije, prezirati niti
malim smatrati prednosti tolike:
od sto tisuća zajam nemoj više
stalno moliti – dovoljno si sretan!

Furi, cui neque servus est neque arca
nec cimex neque araneus neque ignis,
verum est et pater et noverca, quorum
dentes vel silicem comesse possunt,
est pulcre tibi cum tuo parente
et cum coniuge lignea parentis.
Nec mirum: bene nam valetis omnes,
pulcre concoquitis, nihil timetis,
non incendia, non graves ruinas,
non facta impia, non dolos veneni,
non casus alios periculorum.
Atque corpora sicciora cornu
aut siquid magis aridum est habetis
sole et frigore et esuritione.
Quare non tibi sit bene ac beate?
A te sudor abest, abest saliva,
mucusque et mala pituita nasi.
Hanc ad munditiem adde mundiorem,
quod culus tibi purior salillo est,
nec toto decies cacas in anno;
atque id durius est faba et lapillis.
Quod tu si manibus teras fricesque,
non umquam digitum inquinare posses
haec tu commoda tam beata, Furi,
noli spernere nec putare parui,
et sestertia quae soles precari
centum desine: nam sat es beatus.