Oče gladi svih, Aurelije, i to
ovih sadašnjih, onih što su bile,
koje jesu i koje bit će jednom,
mojeg osvajaš dragog – to ne tajiš!
S njim si naime skupa, zavodiš ga
i, pripijen uz bok mu, sve baš kušaš.
Ali uzalud sve su tvoje spletke:
prije nabit ću tebe odostraga.
Da ne gladuješ, ne bih zamjerio:
sada jedino žalim što će dječak
i glad i žeđ uz tebe osjetiti.
Stoga prekini dok još možeš časno,
jer ćeš inače morati nabijen.

Aureli, pater esuritionum,
non harum modo, sed quot aut fuerunt
aut sunt aut aliis erunt in annis,
pedicare cupis meos amores.
Nec clam: nam simul es, iocaris una,
haerens ad latus omnia experiris.
Frustra: nam insidias mihi instruentemtangam
te prior irrumatione.
Atque id si faceres satur, tacerem:
nunc ipsum id doleo, quod esurire
me me puer et sitire discet.
Quare desine, dum licet pudico,
ne finem facias, sed irrumatus.