O moj gradiću, dugi most na kom igre sad spremaš,
i gdje plesati želiš ti, ima klimave noge,
stoga opravdan strah je tvoj da zbog trošnosti građe
još doživjeti može pad, na dno močvare leći.
Bar da dobiješ čvrsti most, takav kao što želiš,
da i Salijci sveti ples mogu igrati ondje!
Samo, gradiću, daj mi dar, pa da puknem od smijeha.
Sugrađanina jednog svog želim vidjeti s mosta
kako pada u smradni kal sav od glave do pete,
gdje je najdublji blatni vir ovog jezera cijelog,
gdje je močvarni gnjili rit, bara olovne boje.
To je čovjek veoma glup, poput djeteta malog
koje ima tek ljeta dva, otac njiše ga njegov.
Kad se djevojka uda za nj, sva u punome cvatu
(uz to finija ona bi nego nježno je janje,
treba kao na zreli grozd strogo paziti na nju),
on ljubakati pusti nju, ne brinući se ništa,
i u krevetu sjedi svom; kao joha kad leži
oborena u jarku gdje bradve udarcem oštre,
pa ne osjeća ništa baš, kao da je i nema,
takav glupan je ovaj moj: nema vida ni sluha,
tko je, živ li je ili ne, to čak nikako ne zna.
Njega baciti želim ja s tvoga mosta naglavce
da se osvijesti možda on i iz tuposti trgne
i da ostavi pospan duh posred dubokog blata
kao mula kad žitki glib potkovu joj proguta.

O Colonia, quae cupis ponte ludere longo,
et salire paratum habes, sed vereris inepta
crura ponticuli axulis stantis in redivivis,
ne supinus eat cavaque in palude recumbat:
sic tibi bonus ex tua pons libidine fiat,
in quo vel Salisubsali sacra suscipiantur,
munus hoc mihi maximi da, Colonia, risus.
Quendam municipem meum de tuo volo ponte
ire praecipitem in lutum per caputque pedesque,
verum totius ut lacus putidaeque paludis
lividissima maximeque est profunda vorago.
Insulsissimus est homo, nec sapit pueri instar
bimuli tremula patris dormientis in ulna.
cui cum sit viridissimo nupta flore puella
et puella tenellulo delicatior haedo,
adseruanda nigerrimis diligentius vuis,
ludere hanc sinit ut lubet, nec pili facit uni,
nec se sublevat ex sua parte, sed velut alnus
in fossa Liguri iacet suppernata securi,
tantundem omnia sentiens quam si nulla sit usquam;
talis iste meus stupor nil videt, nihil audit,
ipse qui sit, utrum sit an non sit, id quoque nescit.
Nunc eum volo de tuo ponte mittere pronum,
si pote stolidum repente excitare veternum,
et supinum animum in gravi derelinquere caeno,
ferream ut soleam tenaci in voragine mula.