Ja povjeravam tebi, Aurelije,
sebe, svoga ljubimca – skromnu milost
tražim: ako si silno htio išta
što si želio čisto, netaknuto,
čuvaj nevina za me tog dječaka;
pri tom ne mislim ja na druge ljude
(strah me nije od prolaznika koji
idu ulicom poslom zauzeti),
nego bojim se tebe, tvoje kite –
to je propast dječaku zlu i dobru.
Nju koliko te volja, kamo hoćeš
turaj kad ti se digne, spremna ući:
njega jedinog ne dam – malo tražim.
Ako opakom gonjen ćudi, mahnit,
ipak počiniš takav zločin, huljo,
ako podmuklom razdražiš me varkom,
jao, bijedniče, loše tad ćeš proći:
širit ćemo ti noge i na vrata
stražnja gurati rotkvice i ciple!

Commendo tibi me ac meos amores,
Aureli. Veniam peto pudentem,
ut, si quicquam animo tuo cupisti,
quod castum expeteres et integellum,
conserves puerum mihi pudice,
non dico a populo -- nihil veremur
istos, qui in platea modo huc modo illuc
in re praetereunt sua occupati --
verum a te metuo tuoque pene
infesto pueris bonis malisque.
Quem tu qua lubet, ut lubet moveto
quantum vis, ubi erit foris paratum:
hunc unum excipio, ut puto, pudenter.
Quod si te mala mens furorque vecors.
In tantam impulerit, sceleste, culpam,
ut nostrum insidiis caput lacessas.
A tum te miserum malique fati!
Quem attractis pedibus patente porta
percurrent raphanique mugilesque.