Da te ne volim više nego sebe,
Kalve najdraži, zbog tog dara ja bih
strašnom mrzio tebe mržnjom vječno.
Što ti rekoh, učinih da me želiš
svim tim smlaviti lošim pjesnicima?
Dali bogovi propast tvom klijentu
što te podari četom mrčiknjiga!
Ako – kao što sumnjam – to »otkriće«,
dar taj nastavnik Sula tebi šalje,
tada žalostan nisam nego sretan:
trud bar uzalud nisi rasipao.
Stvarno, užasne, proklete li knjige!
Nju si Katulu svojem dobrom odmah
jasno poslao za Saturnalije,
neka svisne na praznik, dan veselja!
Tek to neće ti proći samo tako:
sutra kupit ću škrinju kod knjižara,
u njoj Celiji svi, Akvini bit će
i Sufeni, pa otrov sav taj skupljen
tebi poslat ću kao smrtnu kaznu.
Vama zbogom, međutim, nestanite
tamo odakle zli ste došli, hromi,
loši pjesnici, ruglo našeg vijeka!

Ni te plus oculis meis amarem,
iucundissime Calve, munere isto
odissem te odio Vatiniano:
nam quid feci ego quidve sum locutus,
cur me tot male perderes poetis?
Isti di mala multa dent clienti,
qui tantum tibi misit impiorum.
Quod si, ut suspicor, hoc novum ac repertum
munus dat tibi Sulla litterator,
non est mi male, sed bene ac beate,
quod non dispereunt tui labores.
Di magni, horribilem et sacrum libellum!
Quem tu scilicet ad tuum Catullum
misti, continuo ut die periret,
Saturnalibus, optimo dierum!
Non non hoc tibi, false, sic abibit.
Nam si luxerit ad librariorum
curram scrinia, Caesios, Aquinos,
Suffenum, omnia colligam venena.
Ac te his suppliciis remunerabor.
Vos hinc interea valete abite
illuc, unde malum pedem attulistis,
saecli incommoda, pessimi poetae.