Ti Azinije, lijevu ruku loše
upotrebljavaš: kradeš maramice
neopreznima dok u igri piju.
Dobrom smatraš to šalom? Glupan ti si!
Kako ružno je to i vrlo prosto!
Misliš – lažem ti? Vjeruj onda bratu,
koji mnogo bi dao kad bi krasti
ti sad prestao: on je prepun duha,
momak obdaren dobrom, ljupkom ćudi.
Stoga stihova trista tih očekuj
ako ne vratiš moju maramicu.
Meni ne znači ništa njena cijena,
već na druga je ona uspomena.
Na dar Fabul i Veranije meni
taj su poslali fini rupčić nekad
čak iz iberske zemlje: zato moram
rubac voljeti kao ta dva druga.

Marrucine Asini, manu sinistra
non belle uteris: in ioco atque vino
tollis lintea neglegentiorum.
Hoc salsum esse putas? Fugit te, inepte:
quamvis sordida res et invenusta est.
Non credis mihi? Crede Pollioni
fratri, qui tua furta vel talento
mutari velit - est enim leporum
differtus puer ac facetiarum.
Quare aut hendecasyllabos trecentos
exspecta, aut mihi linteum remitte,
quod me no movet aestimatione,
verum est mnemosynum mei sodalis.
Nam sudaria Saetaba ex Hiberis
miserunt mihi muneri Fabullus
Et Veranius; haec amem necesse est
ut Veraniolum meum et Fabullum.