Naguzicu vas ja, i usta vam puniti,
Aurelije Guzoljube, i ti, Kurvaru Furije,
sto mislite da sam, zbog stihica svojih
tako neznih, i sam peder post'o.
Jer i kad je posten pravi pesnik taj,
stihovi njegovi to ne moraju biti!
O, zbilja, pesma ima i duha i smeka,
samo kad je drska, a ne nezna neka,
i kad uspe da digne ne samo klinji,
vec uspali i matorog coveka
koga lumbago muci i kinji.
Zar zbog mojih hiljadu poljubaca
o kojim citaste, u muskost mi sumnjate?
O kako guzicu vas, kako usta vam puniti!

Pedicabo ego vos et irrumabo,
Aureli pathice et cinaede Furi,
qui me ex versiculis meis putastis,
quod sunt molliculi, parum pudicum.
Nam castum esse decet pium poetam
ipsum, versiculos nihil necesse est;
qui tum denique habent salem ac leporem,
si sunt molliculi ac parum pudici,
et quod pruriat incitare possunt,
non dico pueris, sed his pilosis
qui duros nequeunt movere lumbos.
Vos, quod milia multa basiorum
legistis, male me marem putatis?
Pedicabo ego vos et irrumabo.