Jadni moj Katule, ne ludiraj se vise,
i sto propalo vec je, propalim smatraj!
Nekada bajni su dani svitali tebi,
kada svud si trcao na najmanji njen mig
al\' voleti tako, nikad neces vise!
U slatkim vragolijama prosli su ti dani
i sve sto si hteo, bese i njena zelja;
jeste, bajni su dani svitali tebi!
Sada vise nece; slabicu, kazi joj da ne mora:
nit\' za njom juri, nit' zivi u bolu,
vec stegni srce i trpi; izdrzi.
Zbogom, mala! Vidi Katul je jak,
kada ti neces, on te ne trazi, ne zove;
ali zalices vec, kad te niko ne bude hteo!
Jadna ti, kakva te sudba ceka!
Ko ce ti sada prici? Kome bices lepa?
I koga ces voleti? Cijom ces se zvati?
Koga ces ljubiti? Kome usne ces gristi?
A ti, moj Katule, izdrzi samo cvrsto.

Miser Catulle, desinas ineptire,
et quod vides perisse perditum ducas.
Fulsere quondam candidi tibi soles,
cum ventitabas quo puella ducebat
amata nobis quantum amabitur nulla.
Ibi illa multa cum iocosa fiebant,
quae tu volebas nec puella nolebat,
fulsere vere candidi tibi soles.
Nunc iam illa non vult: tu quoque impotens noli,
nec quae fugit sectare, nec miser vive,
sed obstinata mente perfer, obdura.
Vale puella, iam Catullus obdurat,
nec te requiret nec rogabit invitam.
At tu dolebis, cum rogaberis nulla.
Scelesta, uae te, quae tibi manet uita?
Quis nunc te adibit? cui videberis bella?
Quem nunc amabis? Cuius esse diceris?
Quem basiabis? Cui labella mordebis?
At tu, Catulle, destinatus obdura.